Tomas Man -“Budenbrokovi”

Tomas Man“Budenbrokovi” – Nema toga što se ne može da stane u priču o porodici. Bezbrojni su načini na koji se može pisati o žilavoj niti koja povezuje sve članove, popušta, zateže, mrsi i odmotava, jednome omča oko vrata, za drugoga spasonosno uže kroz životna iskušenja, ali koja, na sreću ili nesreću, ne nestaje nikad.
 
A ako priču o porodici piše Tomas Man, stvar se usložnjava, jer pored tananih familijarnih odnosa, pored detaljnih psiholoških profilai i nepogrešivih psihijatrijskih dijagnoza, raskošno građenih likova, filozofskih zapitanosti i otkrovenja, dobijamo uvid i u političke i društvene prilike Nemačke sredinom 19. veka, grada koji nema u romanu ime, ali je to, očigledno, piščev rodni Libek, gledamo život kako, po svojim zakonima, sve postavlja na svoje mesto, zatvara krug… na kraju pred činjenicom smo da iza svega stoji dvadesetšestogodišnji mladić, u doba kad je objavljen roman, dvadesetdvogodišnji kad je počeo da ga piše.
 
 
Roman “Budenbrokovi” stvaran je mirnom, sigurnom rukom genija koji nikuda ne žuri, ništa ne previđa, iza izbora svake reči, svakog interpunkcijskog znaka stoji precizan rezon, da bi se sve, na kraju, sklopilo u mozaik od hiljadu delova, drugačiji i novi svaki put. Sistematičnost, koja me inače opterećuje, ne samo što mi nije smetala, nego mi je još i malo bilo, čekala sam da još nešto kaže, da ogoli, da odmota još neki sloj.
 
Idilično popodne u salonu bogate, trgovačke porodice, u atmosferi blagostanja i komfora, očekuju se gosti u čast useljenja u novi dom. Dve generacije Budenbrokovih prijatno ćaskaju, dok se iz škole vraća treća, Tom, Kristijan i Toni.
 
Tomas, pažljivo praćen očima oca i dede, još kao mali ocenjen kao “solidna trgovačka glava”, već viđen kao naslednik porodičnog posla. Dok smo deca prihvatamo kao apsolutno ne samo okolnosti i stavove svoje okoline, već i poimanje sebe ne dolazi od nas, još se i ne poznajemo, već se gledamo očima onih koji su za nas, autoriteti, roditelji, škola, društvo. Užasavajuće je da, ponekad, iz toga ne iskoračimo. Ne zove se glavni lik, slučajno kao pisac, sam Man rođen je u bogatoj srednjoj klasi i njegovo opredeljenje za umetnost nije došlo prirodno. Izneverena su očekivanja okoline, da bi ostao veran sebi. Tomas Budenbrok nema tu snagu, poslovno, drži se porodičnog gesla, “s voljom radi posao po danu, ali samo takav da mirno spavaš noću”, lep je to moto, ali u uslovima surove kapitalističke konkurencije malo vredi pred okretnim Hermanom Hagenstremom. I sam Tomas bi želeo da bude brži u poslovnim odlukama, da više reskira, u tome ne uspeva sputan porodičnim nasleđem, sputan činjenicom da ne radi ono što je njegov životni poziv, nastavlja nešto zbog drugih, sebe ni otkrio nije, fokusiran na održavanje spoljašnje slike uspešnog naslednika, po ukusu svojih prethodnika. Obeležava se stogodišnjica firme, virtuozno Man slika s jedne strane spoljašnju svečanost sa zastavamaI čestitarima iz čitavog grada i već, bolesnom pedanterijom i patološkom potrebom da se oseća svežim i čistim (opsesivno menjanje rublja) načetog Tomasa, koji prima nepovoljnu vest o kupovini zelene žetve, jedini put kada se, posle bezbroj analiza i preispitivanja, na riskantan poslovni potez odlučio. Privatno, mlad i još nepoljuljuljane vere u porodični nepisani zakon, naravno da se neće oženiti siromašnom cvećarkom, “Ti si pametna, draga mala Ana, nikad nisi pominjala brak..”i dobija zadovoljavajući odgovor “Taman posla, od tebe to da tražim..”, mirno se sa njom, kasnije, rukuje dok pored njega stoji bogata, crvenokosa Gerda, njena strast prema muzici ( prizemnom, trgovačkom duhu uvek sumnjiva) jedina je hrabrost koju je u izboru supruge uspeo da načini, naravno pozamašni miraz dopušta ovu sitnu ekstravaganciju. Bolestan zub, od čega na kraju, večito uredan i u najskupljem odelu, nedostojno, u blatu, umire jedan je od simbola koje tako božanstveno Man koristi, truljenje zuba, proces koji se odvija duboko u korenu dok je naizgled sve u redu, jednak je propadanju porodice, svega što ona predstavlja, samog Tomasa,a kulminira kod malog Hana sa kojim se proces tragično završava.Moram da spomenem, u istu svrhu iskorišćeni i lajtmotiv siromašne rođake Klotilde koja, siva i neugledna, neuništivo za bogatom trpezom guta fantastične količine hrane, sve dok ne pojede sve uspehe i trijumfe Budenbrokovih i potpuno ravnodušna posvedoči njihovom kraju.
 
Još toliko drugih likova koje sam htela da spomenem, ali moj ljubimac Tomas oduze mi mnogo prostora! Kristijan, sa svojim izmišljenim bolestima, neozbiljni zabavljač, pripovedač škakljivih priča na porodičnim okupljanjima što nailazi na Tomasovu podignutu obrvu na početku, da bi kasnije prešlo u otvoreni prezir, čak mržnju. Nema u Kristiajnu ni trunke obzira prema porodici iz koje potiče, ali je ipak nesposoban da živi odlučno po svome, već se frustracija ispoljava u neurotičnom bavljenju svojim stvarnim I izmišljenim stanjima koje detaljno opisuje svakome ko je voljan da ga sluša.
 
Toni, slatka i budalasta Toni Budenbrok, koja kao devojčica hoda ponosno ulicama, podsmeva se prosjacima, uverena da joj niko ništa ne može i ne sme jer je kćerka konzula Budenbroka. Tako željna da doprinese porodičnom ugledu, što može samo kroz dostojnu udaju, ali to joj nije dato. Prvi brak sa prevarantom Grinlihom, drugi,koji je odvodi u južnu Nemačku, pored neambicioznog Permanedera koji ne shvata šta znači “uzeti jednu Budenbrokovu”, to ne shvataju ni njeni novi sugrađani koji joj se obraćaju sa “dobro jutro, komšika!” Kakvo svetogrđe!
 
Još par reči o poslednjem potomku Budenbrokovih Johanu, malom Hanu, kod koga kulminira porodični strah, od njegovog dede, preko oca Tomasa, nalazi najplodnije tlo u Hanovoj bolesnoj ekstrovertnosti, neotpornosti i nesposobnosti za život u bilo kakvom obliku sem sanjarenja, a kamoli u trgovačkoj porodici u kojoj se traži živost i prisustvo duha. Bolestan, zubi su od samog nicanja potpuno truli, “ spolja su lepi i naizgled savršeno zdravi, kao u majke” , povučen u sebe, otvoren jedino prema muzici, umire od tifusa, gotovo srećan što napušta svet koji je za njega od rodjenja bio suviše surovo mesto, dok mu na samrtničkoj postelji u kojoj se, gotovo smeši, ruke ljubi, opraštajući se, jedni prijatelj, mali, prljavi grof Kaj. Još jedan lajtmotiv, dadilja Ida Jungman, koja ih je sve podigla, stroga i pouzdana Pruskinja, sa preciznim osećajem za klasne razlike, koji pred smrću ništa ne znači, prisustvuje zatvaranju kruga, kraju jedne porodice, gašenju poslednje nade.
 
 
Tomas Man je mnogo više od “Budenbrokova”, to je poznato. Mada su i oni, sasvim dovoljni da se zlatnim slovima upiše u svetske klasike.
 
Lidija Kostić
 
 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments