Ulogujte se / Kreirajte profil

Dijalektika u retoričkom ruhu

Na nedavno održanoj prezentaciji mladih u programu lokalne televizije imali smo priliku pogledati na koji način mladi i za mlade govore njihovi predstavnici – osobe koje su birane od strane njihovih vršnjaka i istomišljenika.

Za obavljanje njihove službe potreban je i jedan svojevrstan način govora i poznavanje pravila koje bi jedan reprezentativan govor trebao da sadrži, budući da je riječ o javnom djelovanju, pa ćemo sa tim u vezi govoriti o disciplini koja se bavi, kako bi to Aristotel rekao „saobrazno dijalektici“ – metodom uvjeravanja, odnosno retorikom, kao jednom vještinom spoznavanja, tj. „sposobnosti uočavanja bitnog i primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a koje svojstvo krije u sebi svaki predmet ili pojava“, koja dakle poniče iz davnih vremena a za koju trenutno nemamo mogućnosti istražiti je podrobnije na nama dostupnim studijama mudroljubivih fakulteta.

Christopher J. photography

Cilj našeg teksta jeste uputiti se u vještinu neophodnu za javno obraćanje pred gomilom, kako radi što bolje prezentacije samog govornika, tako i radi što jasnijeg razumijevanja od strane onih kojima se govori.

Pri tome ćemo se koristiti „djelom istinske filosofije govorništva“1, Aristotelovom Retorikom.

 

Retorika i dijalektika

Ko je, dakle, sposoban da uoči vjerovatna mišljenja taj je sposoban da spozna i istinu. 2

Retorika jeste disciplina, a ne nauka i takvom i treba da ostane, opomenuće nas Aristotel. Retorika i dijalektika se jedine bave dovođenjem zaključka iz suprotnih premisa, a odbrana govorom za koju se u ovom slučaju Aristotel zalaže jeste za čovjekovu čast bitna isto tako kao što je tjelesna nemogućnost odbrane sramotna za onoga koji se nije sposoban obraniti u puko tjelesnom odnošenju sa svojim rivalima.

Zašto je bitno i postavljati pitanja iako je u stvari uvjerljivost kojom retorika na kraju pobjeđuje poznavanjem isitinog i bolje kada je sama stvar u pitanju prilikom donošenja zaključaka – upravo zato da i mi samo spoznamo na koji način je moguće pobijati neistinite dokaze, upravo sposobnošću postavljanjem pravih pitanja.

Christopher J. photography

Nastavimo hodati kroz Aristotelovu Retoriku. Kako se uvjerljivost (kao jedna od glavnih osobina retorike) postiže i kada besjednik govorom pobudi osjećanja – onaj ko je sposoban ovladati ne samo osjećanjima ali i višim misaonim funkcijama, kao retoričar ubrzo će zakoračiti na područje dijalektike i filozofije, odnosno politike.

Upravo ovdje istaknimo mjesto da retorika nije politika, ali da oni koji sebe ubrajaju u vrsne retor,e te se ujedno nazivaju i političarima – radiće to iz „neobrazovanosti, oholosti ili neke druge ljudske mane“, reći će Aristotel.

Potrebno je reći sljedeće:

Zadatak retorike sastoji se u pretresanju pitanja o kojima se savjetujemo, ali o kojima nemamo strogo određenih pravila, i u prisustvu takvih slušalaca koji nisu sposobni da sagledaju brojne okolnosti slučaja i da prate opširno izvođenje zaključaka. Savjetujemo se o onome što naizgled može biti i ovakvo i onakvo, jer se niko ne savjetuje o stvarima koje ne mogu, niti su mogle, niti bi u budućnosti mogle biti drukčije, pod uslovom da ih smatramo takvima, jer to ne bi vodilo ničemu. 3

Dakle, retorika se, kao i dijalektika, zanima za stvari o kojima se obično razgovara i za koje se interesuje veći broj građana i uzima u razmatranje predmete koji zahtijevaju logičku diskusiju.

 

Govor u službi slušalaca

Ono bez čeka jedan retor ne bi mogao sebe nazvati retorom je svakako govor. Aristotel će govor odrediti sa tri elementa (slično Hartmanovom određenju umjetničkog u Estetici): lice koje govori, predmet o kojem se govori i lice kojem se obraća . Tako su se iskristalizovale tri vrste govora: političko sudsko i epideiktičko.

Uzmimo kao predmet interesovanja političkog govornika – onoga kome je interes budućnost i koji je sposoban odvratiti i privući slušaoce pomoću argumenata; potrebno je da poznaje prihode i rashode, rat i mir, odbranu zemlje, uvoz i izvoz proizvoda i zakonodavstvo.

Christopher J. photography

Poznavanje je dakle neophodno kako izvora državnih prihoda, svoje ali i drugih zemalja, sve državne izdatke, onda vojnu silu zemlje – kakvo je stanje trenutno a kakvo bi moglo biti, da se poznaju rezultati dosadašnjih ratova kako svoje tako i susjednih zemalja; koje su namirnice potrebne zemlji, šta se proizvodi, šta uvozi, šta izvozi odnosno na osnovu čega bi mogli raditi ugovore i trgovačke dogovore.

Zakone nije dovoljno samo poznavati nego poznavati i karakter naroda te se u skladu s tim prilagoditi i potražiti zakone u drugi državama koje bi bolje odgovarale određenom narodu ukoliko postojeći zakoni nisu valjani.

Da bi se valjano savjetovalo potrebno je poznavanje svih uređenja – onda se razmatra na koji način će se ostvariti cilj uređenja za koji se narod odluči.

Slijedeći današnje porive savremenog građanstva, demokratija je po svemu sudeći jedino ciljano uređenje – sa slobodom kao svojim ostvarenjem.

 

Uvjerljivost govora

Budući da se funkcija retorike sastoji u odlučivanju mora se voditi računa ne samo da govor bude što demonstrativniji i uvjerljiviji već se i predstaviti kao čovjek određenog karaktera i umjeti sudiju dovesti u određeno duševno stanje – jer je, s obzirom na uvjerljivost, naročito u političkom, ali i u sudskom govorništvu veoma značajno da se govornik predstavi kao čovjek određenih kvaliteta i da njegovi slušaoci steknu uvjerenje da im je na neki način naklonjen, da bi i oni prema njemu na određeni način bili naklonjeni. 4

Ergo, entimem5 za jednog retora podrazumijeva da je to čovjek određenih kvaliteta. Predstaviti se kao čovjek određenog karaktera je od velike važnosti govorniku u političkom smislu, a razboritost, vrlina i dobrohotnost su po Aristotelu vrline koje doprinose uvjerljivosti jednog govornika. Osjećanja ovdje za jednog političkog govornika nisu primarna (koliko su to u sudskom odlučivanju), ali nije ih loše razmotriti jer za uvjerljivost je svakako bitno i pogoditi pravo osjećanje svojih slušalaca.

Christopher J. photography

A kada je riječ o političkim govorima danas, prisustvujemo upravo ovom nedostatku kada je uvjerljivost govornika u pitanju i kada su sljedeći primjeri negativnih osjećanja uzeti kao neki vid neprilagođenih i više bespomoćnih argumenata:

Pogledajmo samo kako izgleda ljutnja – „impulsivan i bolom propraćen afekat žudnje za stvarnom osvetom zbog stvarnog omalovažavanja“6; preziranje, pakost i obijest – imaju za posljedicu omalovažavanje osobe kojoj ne žele biti prijatelji, ne vide ništa što bi mogli iskoristiti na toj osobi (pošto im je jedini cilj lična korist) i nanose drugome zlo uživajući u tome pošto time pokazuju nadmoćnost (svojstvo tipično za mlade kao obijesne u svojim postupcima). Osnovni uzrok ovakvog ponašanja jeste – nepoštovanje. Nepoštovanje je ovdje uzrokovano nezadovoljstvom, a obično je nezadovoljan onaj koji za nečim žudi.

Entimemi, izreke, primjeri iz prošlosti kao i sopstveno iznađeni primjeri su dio arsenala kojim treba baratati jedan govornik. Pored argumenata, međutim, potrebno je imati način držanja govora. Nije dovoljno samo izložiti valjane argumente nego ih predstaviti na način koji će ostaviti pravi utisak.

 

Pitanje deklamacije

Kada ćemo govoriti glasnije, tiše, odmjerenim tonom – upravo je ono što čini bitnom osobinom jednog govora. Raspon glasa, harmonija i ritam su sastavni dijelovi jedne dikcije (kao i u svemu ostalom i ovdje je Aristotel iscrpan i opširno će razmotriti svaki dio ponaosob, a mi, koristeći se njegovim savjetom, nismo dužni u tančine izložiti sve navedeno).

Jasnoća je glavna odlika stila – nejasan govor ne postiže svoj cilj. Koristiti riječi iz svakodnevnog govora doprinjeće jednom stilu; suviše uzvišen, tj. udaljen od svakodnevnog govora nije prikladan, a opet ni suviše prost. Stilu treba podariti nešto neobično, što će kod slušalaca izazvati divljenje – ono što izaziva divljenje je ugodno, a nešto neobično, odnosno udaljeno će izazvati divljenje. To su običan izraz, vlastiti izraz, preuzet iz maternjeg jezika i metafora.

Christopher J. photography

Jasnoća stila zavisi od upotrebe jezika: veznika, običnih izraza, nekorišćenju dvosmislenih izraza, korišćenju muškog, srednjeg i ženskog roda i na kraju, brojeva. Na ravno da se razlikuje starogrčki jezik od današnjeg koji mi imamo u upotrebi, pa se zaključno sa Aristotelovim citatom može izreći:

Uopšteno govoreći, napisano treba da bude lako za čitanje i govorenje, što je jedno te isto. 7

 

Stil

Nakon pravilno izrečenih riječi potrebno je naravno povesti računa i o još nečemu – to je sam stil, koji treba da bude strastan, etičan i u skladu sa predmetom na koji se odnosi. Stil će poprimiti strastan izgled kada se na primjer o silovanju govori u ljutnji – takav govor odmah će zaplijeniti slušaoca koji saosjeća sa takvim govornikom; primjereno određenom predmetu kao i etičko govorenje će biti ono koje neće o ništavnim predmetima govoriti sa uvažavanjem niti o uzvišenim sa nipodaštavanjem; potrebno je i govoriti u skladu sa uzrastom, to je odlika karaktera.

Stil takođe treba imati ritam, ali ne metrički, kako slušaoci ne bi samo čekali da se nešto desi kako bi se trgli iz dosadnog govora.

 

Dijelovi govora

Govor se sastoji iz dva dijela, jer je neophodno da se imenuje predmet o kome je riječ i da se on dokaže. Prema tome, nemoguće je neko tvrđenje iznijeti i ne dokazati ga, ili ga dokazati, a prethodno ga ne iznijeti. Ko dokazuje taj nešto dokazuje; ko nešto prethodno izlaže, to u svrhu dokazivanja izlaže. 8

Kao problem i dokazivanje problema govor se može razdvojiti i na više dijelova, ukoliko je jedan od boljih govora – na uvod, izlaganje predmeta, metodu uvjeravanja i peroraciju, odnosno svršetak. Sadržaj dobrog uvoda u sebi nosi i ličnost govrnika i slušaoca i sam predmet i protivnika. Ono pak najvažnije jeste da se u samom uvodu nazire cilj samog govora pa će ukoliko je predmet govora jasan i sam uvod najvjerovatnije biti nepotreban ili jako kratak. Opet, u pojedinim govorima nedostatak uvod može dovesti do toga da sam govor izgleda kao improvizacija, što nikome nije krajnji cilj.

Govor ne smije biti brz, tu je Aristotel izričit. Osim toga, kada se izlaže sam predmet, izlaganje treba da bude rezultat činjenica a ne povodljivosti govornika; previše riječi ne može se zapamtiti, tako da ne vrijede nešto pošto-poto iznositi samo da bi se opravdao sam govornik i njegova namjera. Kada već govorimo o namjeri i cilju jednog govora, time se već određuje i strastveni dio govora, odnosno karakter govora, tj govornika.

Kada su metode uvjeravanja jednog govora u pitanju, rećićemo kako izgleda jedan govor koi treba da služi u svrhu odbrane od protivnika, a to je moguće jedino pobijanjem argumenata onoga koi je izlagao prvi i rezervisanošću za bilo kakvu bačenu sumnju koju bi slušaocima mogao proizvesti protivnikov govor. Kako to postići?

Prema tome, potrebno je da u duši slušaoca stvorimo prostor za naredni govor, što će se i postići ako se izbriše utisak što ga je izazvao protivnik. To će poći za rukom ako pobije ili sve protivnikove argumente, ili bar najznačajnije, ili najpriznatije, ili one koje je najlakše pobiti da bi njegov predmet bio što uvjerljiviji… 9

I kada je epilog u pitanju – samo jedna stvar treba biti uvijek na pameti – dokazati da je dobar po mišljenju slušalaca, ili pak apsolutno, odnosno iznijeti kratak pregled argumenata kojim se dokazivao predmet s kojim smo se upoznali u uvodu i jednostavno reći da smo ispunili ono što smo obećali.

Time smo priveli kraju izlaganje o retorici kao govorničkoj vještini, odnosno disciplini. Uspjeli smo pokazati da retorika nije nešto čemu nedostaju dva kraja i sredina već upravo suprotno – uvjeravanje koje za predmet ima upravo spoznatu onu pravu osobinu koja će učiniti da jedan govor učiniti najbolji od ostalih. 

Jedno mlado, ali isto tako i starije biće će retoriku uzeti u razmatranje ukoliko želi upravljati masama, odnosno biti njihov predstavnik – osluškivati njihove potrebe, osjećaje i volju i nastojati da ih zadovolji, ponajprije dobro osmišljenim i izvedenim govorom.

(Nakon upita autorke teksta, priložene fotografije je ljubazno dozvolio fotograf Christopher Rivera.)

Za P.U.L.S.E Ana Galić

 

1 Marko Višić, rečeno u predgovoru gore navedenog djela

2 Aristotel, Retorika, Unireks, Podgorica, 2008. 35.

3 Aristotel, Retorika, Unireks, Podgorica, 2008. 41.

4 (Isto, 111.)

5 Entimem – (grč.), u logici, oblik silogizma u kojem je zaključak izveden iz jedne pretpostavke, a druga se podrazumijeva i ostaje neizrečena. [dostupno na: http://proleksis.lzmk.hr/19766/]

6 Aristotel, Retorika, Unireks, Podgorica, 2008. 113.

7 Aristotel, Retorika, Unireks, Podgorica, 2008. 209.

8 Isto, 238.

9 Isto, 255.

  •  
  •  
  •  
  •  

Jedan komentar na tekst Dijalektika u retoričkom ruhu

  1. Pingback: ANA GALIĆ NA PULSE.RS Dijalektika u retoričkom ruhu – anagalicblog

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.