Duhovni lik Dostojevskog – biografija

Duhovni lik Dostojevskog

„I vidjelo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze“
(
Jn, I, 5)

Ja nemam namere da pišem književno-istorijsko istraživanje o Dostojevskom, niti smatram za potrebno da prikazujem njegovu biografiju i karakteristiku ličnosti. Još manje će moja knjiga biti nekakva etida iz oblasti „književne kritike“ – vrste stvaralaštva koju ja ne cenim mnogo. Takođe se ne bi moglo kazati da ja pristupam Dostojevskom s psihološke tačke gledišta, da otkrivam njegovu „psihologiju“. Moj zadatak je drugačiji. Moj rad se može svrstati u oblast pneumatologije, a ne psihologije. Želeo bih da prikažem duh Dostojevskog, da osvetlim ono najdublje osećanje sveta i da intuitivno prikažem njegovo shvatanje sveta. Dostojevski nije bio samo veliki umetnik, on je bio takođe veliki mislilac i čovek vidovit u stvarima duha. On je veliki i genijalni dijalektičar, najveći ruski metafizičar.

Ideje imaju značajnu, centralnu ulogu u stvaralaštvu Dostojevskog. I genijalna idejna dijalektika ne zauzima ništa manje značajno mesto kod Dostojevskog nego njegova neobična psihologija. Dijalektika ideja je specifični rod njegovog stvaralaštva. Svojom umetnošću on je pronikao u prvobitne osnove života ideja i život ideja prožima njegovo stvaralaštvo. Kod njega ideje žive organskim životom, imaju svoju neumitnu životnu sudbinu. Taj život ideja je dinamičan, u njemu nema ničeg statičkog, nema zaustavljanja, nema ničeg okoštalog. I Dostojevski istražuje dinamičke procese u životu ideja. U njegovom stvaralaštvu oseća se vatrena bura ideja. Život ideja protiče u usijanoj, vatrenoj atmosferi – hladnih ideja kod Dostojevskog nema, njega one ne zanimaju.

Uistinu, ima nečeg od Heraklitovog duha kod Dostojevskog. Sve je kod njega vatreno i dinamično, sve se kreće kroz protivurečnosti i borbe. Ideje u njegovom delu nisu zamrznute, statične kategorije; ne, to su vatrene bujice. Sve ideje Dostojevskog su u vezi sa čovekovom sudbinom, sa sudbinom sveta, sa sudbinom Boga. Ideje određuju sudbinu. Ideje Dostojevskog su duboko ontološke, vezane su za biće, energične su i dinamične. U ideji je koncentrisana i skrivena razorna snaga dinamita. I Dostojevski pokazuje kako eksplozije ideja razaraju i donose propast. No, u ideji je takođe koncentrisana i skrivena i energija koja vaskrsava i obnavlja. Svet ideja Dostojevskog je veoma osoben, sasvim originalan, po svemu drugačiji od Platonovog sveta ideja. Ideje Dostojevskog – to nisu praslike bića, nisu prvobitne suštine, niti su, naravno, norme, nego sudbine bića, prvobitna vatrena energija. No, on je, ništa manje nego Platon, isticao odlučujuće značenje ideje. Uprkos današnjoj modi koja ide za tim da odriče samostalno značenje ideja i da sumnja u njihovu vrednost kod svakog pisca, Dostojevskom ne možemo pristupiti, ne možemo ga shvatiti, ako se ne udubimo u njegov bogati i osobeni svet ideja.

INTEGRALNA DUHOVNA POJAVA

Stvaralaštvo Dostojevskog je pravi praznik i pir misli. I oni koji odbijaju da učestvuju u tom piru, samo na osnovu toga što su u svojoj skeptičkoj refleksiji posumnjali u vrednost svake misli i svake ideje, osuđuju sebe na tužno, jadno i siromašno tavorenje. Dostojevski otkriva nove svetove. Ti su svetovi u stanju burnog kretanja. Kroz te svetove i njihova kretanja odgonetaju se ljudske sudbine. Oni koji svoja interesovanja svode samo na psihologiju, koji se zanimaju samo za formalnu stranu umetnosti, zatvaraju sebi pristup u te svetove i neće nikada shvatiti ono što se otkriva u stvaralaštvu Dostojevskog. I evo, ja nastojim da prodrem u samu dubinu sveta ideja Dostojevskog, da shvatim njegov pogled na svet. Šta je to piščev pogled na svet? To je njegovo poimanje sveta, njegovo intuitivno proniknuće u najdublje suštine sveta.  A to je ono što se otkriva stvaraocu o svetu, o čoveku, o životu. Dostojevski je imao svoje otkrovenje i ja želim da ga shvatim.

Pogled na svet Dostojevskog nije apstraktni sistem ideja; takav sistem ne treba tražiti kod umetnika; nešto slično jedva da je uopšte i moguće. Shvatanje sveta kod Dostojevskog – to je njegova genijalna intuicija ljudske sudbine i sudbine sveta. To je umetnička intuicija, ali ne samo umetnička, to je takođe idejna, saznajna, filozofska intuicija – to je gnosis. Dostojevski je bio u nekom osobenom smislu gnostičar. Njegovo stvaralaštvo je znanje, nauka o duhu. Njegovo shvatanje sveta je pre svega, i u najvećoj meri dinamično i ja nastojim da ga shvatim u toj njegovoj dinamičnosti. S te dinamičke tačke gledišta kod Dostojevskog nema nikakvih protivrečnosti. On realizuje princip coincidentia oppositorum. Iz predanog čitanja Dostojevskog svako treba da izađe obogaćen znanjem. I to bih znanje želeo da prikažem u celini.

O Dostojevskom je mnogo napisano. Mnogo je interesantnog i tačnog o njemu bilo rečeno. Pa ipak, nije bilo dovoljno celovitog pristupa. Dostojevskom su pristupali polazeći od veoma različitih „tački gledišta”, sudili su o njemu u svetlu najraznovrsnijih pogleda na svet i različite strane Dostojevskog, u zavisnosti od svega toga, pokazivale su se ili ostajale skrivene. Za jedne on je bio pre svega zastupnik „poniženih i uvređenih”, za druge „žestoki talenat”, za treće – prorok novog hrišćanstva, za četvrte on je otkrio „podzemnog čoveka”, onima petima dalje, on je bio pre svega čovek pravoslavlja i glasnik ruske mesijanske misli. No u svim tim pristupima, koji otkrivaju ponešto od Dostojevskog, nije bilo kongenijalnosti njegovom integralnom duhu.

Jato ptica nadleće spomenik Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom ispred Nacionalne biblioteke Rusije u Moskvi

Za tradicionalnu rusku kritiku Dostojevski je dugo vremena bio zatvoren, kao što su to bile i sve najznačajnije pojave ruske književnosti. N. Mihajlovski je bio organski nesposoban da shvati Dostojevskog. Za shvatanje Dostojevskog potreban je specifični duhovni sastav. Za shvatanje Dostojevskog potrebna je srodnost sa objektom saznavanja, sa samim Dostojevskim, nešto od njegovog duha. Tek početkom 20. veka započelo je kod nas duhovno i idejno kretanje koje je omogućilo da se pojave duhovi bliski Dostojevskom. I, nehotično se pojačalo interesovanje za Dostojevskog. Najbolje je, ipak, pisao o Dostojevskom Mereškovski u svojoj knjizi Tolstoj i Dostojevski. Ali i on je odveć zaokupljen isticanjem svoje religijske sheme, paralele sa Tolstojem. Kod njega je Dostojevski najčešće sredstvo za isticanje religije uskrsnutog tela i onu jedinstvenu originalnost njegovoga duha on ne sagledava. Ali, Mereškovski je bio među prvima kojima je pošlo za rukom da ponešto otkriju kod Dostojevskog od onoga što je ranije ostajalo neshvaćeno, sasvim. Njegov pristup Dostojevskom je ipak u principu nepravilan.

Svakog velikog pisca kao veliku duhovnu pojavu treba primiti kao integralnu duhovnu pojavu. U integralnu duhovnu pojavu treba intuitivno proniknuti, treba je sagledati i doživeti kao živi organizam, potrebno je uživeti se u nju. To je jedini ispravni metod. Nemoguće je jednu organsku duhovnu pojavu podvrgnuti vivisekciji: ona strada pod nožem operatora i onda se ona u svojoj integralnosti ne može sagledavati. Velikoj duhovnoj pojavi treba pristupiti sa dušom ispunjenom verom, ne razarati je sumnjom i skepsom. Međutim, ljudi naše epohe skloni su da podvrgnu operaciji bilo kog velikog pisca sumnjajući da on ima rak ili neku drugu skrivenu bolest. Na taj način integralni duhovni lik nestaje i sagledavanje i poimanje postaje nemoguće. Poimanje je nespojivo sa analizom predmeta poimanja. I ja želim da pokušam jedan pristup Dostojevskom idući putem vernika, da se integralno i intuitivno uživim u svet njegovih dinamičkih ideja, da prodrem do najdubljih izvora njegovoga shvatanja sveta.

KARAKTERISTIČNO RUSKI GENIJE

Ako je tačno da je svaki genije nacionalan a ne internacionalan, ako izražava opšteljudsko kroz nacionalno, onda je to posebno tačno kada je u pitanju Dostojevski. On je do dna duše karakteristično ruski genije, najbolji Rus među našim velikim piscima, i pored toga opšteljudski u najvećoj meri po svom značaju i po svojim temama. On je bio Rus. „Ja sam oduvek bio pravi Rus“ – kaže za sebe A. Majkovu. Stvaralaštvo Dostojevskog – to je ruska reč o opšteljudskom. Zbog toga je on od svih ruskih pisaca najzanimljiviji ljudima Zapadne Evrope. Oni traže u njemu otkrovenje o onom sveopštem što i njih muči, ali i otkrovenje o onom drugom, za njih zagonetnom svetu, svetu ruskog Istoka. Shvatiti Dostojevskog u celini – to znači shvatiti nešto suštinsko u karakteru ruske duše, znači približiti se odgonetanju tajne same Rusije. Ta, kako bi rekao jedan drugi veliki ruski genije:

Umom se Rusija ne može shvatiti
Aršinom se ona ne može izmeriti
“.

Dostojevski izražava sve protivrečnosti ruskog duha, svu njegovu antinomičnost koja dopušta mogućnost najrazličitijih sudova o Rusiji i ruskom narodu. Naša originalna duhovna konstitucija može se izučavati po Dostojevskom. Rusi su, kada u najvećoj meri izražavaju originalne osobenosti svoga naroda – apokaliptičari ili nihilisti. To znači da oni ne mogu da budu u sredini duhovnog, u sredini kulture; njihov je duh okrenut konačnom, maksimalnom i graničnom. To su dva pola, pozitivni i negativni, koji izražavaju jednu isti ustremljenost ka konačnosti, kraju. Kako se suštinski razlikuje struktura ruskog duha od nemačkog duha – Nemci su mističari ili kriticisti – (ili) od strukture francuskog duha – Francuzi su dogmatičari ili skeptici.

Duševno ustrojstvo Rusa je najnezgodnije za stvaralaštvo u kulturi, za  istorijski put naroda. Narod sa takvom dušom teško da može biti srećan u svojoj istoriji. Apokaliptičnost i nihilizam sa krajnjih polova svoje suprotnosti, onog religioznog i onog ateističkog, u jednakoj meri negiraju kulturu i istoriju kao sredinu puta. I često je teško odrediti zbog čega se Rus buni protiv kulture i istorije i odbacuje sve vrednosti, zašto se tako obnažuje – da li zato što je nihilista ili zato što je apokaliptičar i okrenut kraju, religioznom kraju istorije kojim se sve završava. U svojoj beležnici Dostojevski piše: „nihilizam se pojavio kod nas zato što smo svi mi nihilisti“. Dostojevski istražuje do dna ruski nihilizam. Antinomični polaritet ruske duše miri u sebi nihilizam sa religioznom ustremljenošću ka kraju sveta, sa onim novim otkrovenjem – novom zemljom i novim nebom.

Ruski nihilizam je deformisana ruska apokaliptičnost. Takvo duševno stanje veoma otežava istorijsku delatnost naroda, stvaranje kulturnih vrednosti i malo je pogodno za neku duhovnu disciplinu. Na to je mislio K. Leontjev kada je govorio da Rus može biti svetac ali ne može biti čestit. Poštenje – to je moralna ravnoteža, buržoaska vrlina; ono ne može zanimati apokaliptičare i nihiliste. Pokazalo se da je ta osobina kobna za ruski narod zato što su svetitelji mali broj izabranika a većina je, na neki način osuđena, da bude nepoštena. Mali broj postiže jedan viši nivo kulturnoga života, većina je ispod onog srednjeg nivoa kulturnoga života. Zbog toga u Rusiji toliko iznenađuje kontrast između malog broja predstavnika najobrazovanijeg sloja, između stvarno kulturnih ljudi, i ogromne nekulturne mase. U Rusiji nema sredine u kulturi i zbog toga i zbog toga gotovo da i nema kulturne tradicije.

Pogled na carsku ložu Velikog teatra (Bolьšoй teatr) u Moskvi

U odnosu prema kulturi gotovo svi Rusi su nihilisti. Jer kultura ne razrešava probleme kraja, ishod svetskog procesa; ona fiksira sredinu. Ruskim dečacima (to je omiljeni izraz Dostojevskog) koji su zaokupljeni rešavanjem konačnih svetskih problema, o Bogu, o besmrtnosti, o uređenju društva na nov način, kultura je smetnja – ateistima, socijalistima, anarhistima – u njihovom slikovitom kretnju prema kraju. Taj skok prema konačnom, kraju, Rusi suprotstavljaju istorijskim i kulturnim naporima Evropljana. Otuda neprijateljstvo prema formi, formalnom načelu u pravu, prema državi, moralu, umetnosti, filozofiji, religiji. Ruskom karakteru odvratan je formalizam evropske kulture, tuđ mu je. Kod ruskog čoveka je obdarenost za formalno beznačajna. Forma unosi meru, ona zadržava i postavlja granice, ukorenjuje u sredinu. Apokalitička i nihilistička pobuna uništava sve forme, briše sve granice, odbacuje sve kočnice.

Špengler u svojoj nedavno izašloj interesantnoj knjižici Preussentum und Sozializmus, kaže da je Rusija sasvim poseban svet i nalazi u njoj „apokaliptičnu pobunu protiv antike“. Ruski apokaliptičari i nihilisti nalaze se  na krajnjim granicama duše, izlaze izvan njenih predela. Dostojevski je do dna izučio apokalipsu ruske duše i ruskog duha. On je otkrio  neku metafizičku histeriju ruske duše, njenu isključivu sklonost prema manijačkom i demonskom. On je u suštini izučio rusku revolucionarnost sa kojom je tesno povezano i rusko „crnostotinaštvo“. Ruska istorijska sudbina je pokazala da su bila opravdana proroštva Dostojevskog. Ruska revolucija se odigrala u najvećoj meri prema predviđanjima Dostojevskog. I ma kolika ona bila rušilačka i pogubna za Rusiju, moramo priznati da je ona bila ruska i nacionalna. Samorazaranje i samospaljivanje – to su ruske nacionalne osobine.

GLASNIK REVOLUCIJE DUHA

Takvo ustrojstvo naše nacionalne duše pomoglo je Dostojevskom da produbi duševno do duhovnog, da izađe izvan predela duševne sredine i da otkrije duhovne daljine i duhovne dubine. Pod naslagama duševnih oblika i statične duhovne konstitucije, u slojevima duhovnog koje osvetljava racionalno svetlo i koji su podvrgnuti racionalnim normama, Dostojevski otkriva vulkansku prirodu. U stvaralaštvu Dostojevskog događa se erupcija dubokih, podzemnih vulkana ljudskog duha. Kao da se revolucionarna energija skupljala dugo vremena, tlo je postajalo vulkansko, a gore u površinskoj ravni, duša je ostajala statična i mirna obuhvaćena granicama, potčinjena normama.

Dostojevski je bio glasnik revolucije duha koja se bližila. Njegovo stvaralaštvo izražava burni i strasni dinamizam ljudske prirode. Čovek se odvaja od uobičajenog načina života, prekida sa jednim zakonitim postojanjem i prelazi u oblast bića drugačijih dimenzija. Sa Dostojevskim dolazi na svet nova duša, novo osećanje sveta. Dostojevski je u samom sebi osećao tu vulkansku prirodu, tu isključivu dinamičnost duha. On piše o sebi A. Majkovu: „A što je najgore, moja je priroda podla i odveć podložna strastima. Svuda i u svemu ja idem do kraja, čitavog sam života prekoračivao granice.” On je bio kao opaljen, čovek koga proždire unutrašnja duhovna strast, duša mu je bila u plamenu. I iz plamena pakla njegova duša stremi svetlosti. Junaci Dostojevskog – to je on sam, njegov lični put, različite strane njegovoga bića, njegove muke, njegove sumnje, njegovo mučeničko iskustvo. I zato u njegovom stvaralaštvu nema ničeg epskog, nema prikazivanja objektivnog života, objektivnog uređenja života, nema onoga što čini najjaču stranu Tolstoja. Romani Dostojevskog nisu romani u pravom smislu: to su tragedije, i to tragedije posebne vrste. To je unutrašnja tragedija ljudske sudbine, jedinstvenog ljudskog duha koji se pokazuje tek nekim svojim stranama u raznim etapama svoga puta.

Dostojevskom je bilo suđeno da čoveka upozna u strasnom, burnom, pomamnom kretanju, u isključivosti njegove dinamičnosti. Nema ničeg statičnog kod Dostojevskog. On je sam u dinamici duha, u vatrenoj stihiji, u pomami strasti. Sve se kod njega zbiva u ognjenom vihoru, sve je zavitlano tim vihorom. Dok čitamo Dostojevskog, osećamo kako smo celim svojim bićem zahvaćeni tim vihorom. Dostojevski je umetnik podzemnih kretanja duha. U tom burnom kretanju sve je pomaknuto sa svog uobičajenog mesta i otuda je njegovo stvaralaštvo okrenuto ne statičnoj prošlosti, kao kod Tolstoja, već neizvesnoj budućnosti. To je profetsko stvaralaštvo. On otkriva čovekovu prirodu, ispituje je, ne u sigurnoj sredini, ne u životnoj i svakodnevnoj pojavnosti njenoj, ne u normalnoj i normiranoj njenoj pojavnosti, nego u nesvesnom, u bezumlju i zločinu. U zločinu, a ne u zdravlju, u bezumlju, a ne u normalnom, u podsvesnoj i noćnoj stihiji, ne u svakodnevici i u svetlosti svesno ustrojene duše, otkriva se dubina ljudske prirode, ispituju se njene konačnosti i granice.

Stvaralaštvo Dostojevskog je dionizijsko stvaralaštvo. On je obuzet dionizijskom stihijom i iz tog dionizijskog rađa se tragedija. On stupa u ognjenu atmosferu dionizijske bure. On zna samo za ekstatičnu prirodu čovekovu. Posle Dostojevskog sve izgleda bljutavo. Kao da smo boravili u nekim drugim svetovima, upoznali druge dimenzije i, eto, vraćamo se u naš izmereni ograničeni svet, u naš trodimenzionalni prostor. Pažljivo čitanje Dostojevskog je uvek događaj u životu; ono pali i duša doživljava novo vatreno krštenje. Čovek koji se uneo u svet Dostojevskog postaje novi čovek, njemu se otkrivaju nove dimenzije bića. Dostojevski – to je veliki revolucionar duha. On je ustremljen protiv svakog okoštavanja duha.

SUPROTNOST SA TOLSTOJEM

Zapanjujuća je suprotnost između Dostojevskog i L. Tolstoja. Dostojevski je bio glasnik revolucije duha koja se zbiva, on je sav u vatrenoj dinamici duha, sav je okrenut budućnosti. I kraj svega toga on je tvrdio za sebe da je čovek vezan za tlo, on je mnogo držao do istorijskih tradicija, čuvao je istorijske svetinje, crkvu i državu kao istorijske pojave. Tolstoj nije nikada bio duhovni revolucionar, on je statični umetnik – umetnik statičnog života, okrenut prošlosti a ne budućnosti, nema u njemu ničeg proročkog. No i pored toga on se buni protiv svih istorijskih tradicija i svetinja, odriče istorijsku državu i istorijsku crkvu sa do tada nečuvenim radikalizmom, ne priznaje nikakve kontinuitete u kulturi. Dostojevski razobličava intimnu prirodu ruskog nihilizma, Tolstoj je i sam nihilista, odbacuje svetinje i vrednosti. Dostojevski zna za revoluciju koja se zbiva, koja uvek započinje u dubljim slojevima duha. On sagledava njene puteve i njene plodove. Tolstoj ne zna za revoluciju koja se zbiva u dubljim slojevima duha, ništa ne ume da predvidi, ali je zato sam zahvaćen jednom stranom tog revolucionarnog procesa, poput slepca. Dostojevski boravi u oblastima duhovnog i otuda on sve zna. Tolstoj je u oblasti duševno-telesnog i zato ne može znati, ne može osetiti i predvideti šta se zbiva u dubini, niti predvideti posledice revolucionarnog procesa.

Možda je Tolstojeva umetnost savršenija od umetnosti Dostojevskog – Tolstojevi romani su najbolji romani na svetu. On je veliki umetnik onoga što se zbilo. Dostojevski je pak okrenut onome što dolazi. Umetnost onoga što se tek zbiva ne može biti tako savršena kao umetnost o onom što se već zbilo. Dostojevski je snažniji mislilac od Tolstoja, on zna više, on zna za suprotnosti. Tolstoj ne zna da okrene glavu, on gleda napred i pravo. Dostojevski prima život iz ljudskog duha. Tolstoj pak prima život iz duše prirode. Zbog toga Dostojevski i vidi revoluciju koja se zbiva u dubini ljudskog duha. Tolstoj pre svega vidi ustaljeni, prirodni red ljudskog života, njegove biljne i životinjske procese. Dostojevski zasniva svoja predviđanja na svom znanju i poznavanju čovekovog duha. Tolstoj se samo buni protiv tog biljno-životinjskog načina čovekovog života koji on jedino i vidi. I za Dostojevskog je nemoguća moralistička jednosmernost Tolstojeva.

Radni sto Fjodora Dostojevskog izložen u Muzeju Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u Sankt Peterburgu

Tolstoj sa nedostižnim savršenstvom prikazuje lepotu i plemenitost postojećih formi života. Kao umetniku onoga što nastaje, Dostojevskom je nedostižno to prikazivanje lepih spoljašnjih oblika. Tolstojeva umetnost je apolonijska umetnost. Stvaralaštvo Dostojevskog je dionizijska umetnost. U još jednom pogledu karakteristično je poređenje Tolstoja i Dostojevskog. Tolstoj je čitavog svog života tražio Boga kao što ga traži paganin koji je svojim bićem daleko od Boga. Njegova misao bila je zaokupljena teologijom i on je bio rđav teolog. Dostojevskog ne muči toliko tema o Bogu koliko tema o čoveku i njegovoj sudbini; njega muči zagonetka čovekovog duha. Njegova je misao zaokupljena antropologijom, a ne teologijom. On ne rešava problem Boga kao što to čini paganin i prirodni čovek, nego rešava problem čoveka kao što to čini čovek duha i hrišćanin. Uistinu – pitanje Boga je ljudsko pitanje. Pitanje čoveka, pak, božanski je problem i može biti da se tajna Božija bolje otkriva čoveku kroz ljudsku tajnu nego kroz prirodno obraćanje Bogu izvan čoveka. Dostojevski nije teolog ali je on bliži živome Bogu nego što je to Tolstoj; njemu se Bog otkriva u čovekovoj sudbini. Može biti, bolje je da čovek bude manje teolog, a više antropolog.

Da li je Dostojevski bio realista? Pre nego što se odgovori na ovakvo pitanje treba biti načisto da li uopšte velika i prava umetnost može biti realistička. Sam Dostojevski je voleo da se naziva realistom i smatrao je svoj realizam za realizam stvarnog života. Naravno, on nikada nije bio realista u onom smislu u kome je naša tradicionalna kritika govorila o postojanju realističke škole Gogolja. Takav realizam ne postoji, ponajmanje je nečem sličnom pripadao Gogolj i, naravno, takav realista nije bio ni Dostojevski.

Svaka prava umetnost je simbolična, ona je most između dva sveta, ona izražava jednu dublju stvarnost koja je doista prava stvarnost, realnost. Ta prava realnost može biti umetnički izražena samo preko simbola; ona ne može biti neposredno i realno data u umetnosti. Umetnost nikada ne odražava empirijsku stvarnost; ona uvek proniče u jedan drugi svet, ali je taj svet dostupan umetnosti samo preko simbola i simboličnog izraza. Čitava umetnost Dostojevskog govori o najdubljoj duhovnoj realnosti, o metafizičkoj realnosti; ona se najmanje zanima za empirijske oblike života.

Duhovni lik Dostojevskog

Romani Dostojevskog po svemu veoma malo podsećaju na tzv. „realistički roman“. Kroz spoljašnju fabulu koja podseća na neverovatne kriminalne romane, prosijava druga realnost. Nisu realnosti empirijskog, svakodnevnog, životnih uslova i ukorenjenih tipova, ono što je realno kod Dostojevskog. Realna je kod njega čovekova duhovna dubina, realna je sudbina ljudskog duha. Realni su kod njega odnosi čoveka i Boga, čoveka i đavola; realne su kod njega ideje pomoću kojih čovek živi. Ona podvojenost ljudskoga duha koja je najdublja tema romana Dostojevskog ne podleže realističkoj interpretaciji. Uzbudljivi i genijalni prikaz odnosa između Ivana Karamazova i Smerdjakova u kome se pokazuje dva „ja“ samoga Ivana, ne može se nazvati „realističkim“. Još manje realizma ima između Ivana i đavola.

MISTIČKI REALISTA

Dostojevskog ne možemo nazvati realistom ni u smislu onog psihološkog realizma. On nije psiholog; on je – pneumatolog i metafizičar – simbolista. Iza svesnog života kod njega se uvek taji jedan podsvesni život i za njega su vezana strašna predosećanja. Ne povezuju ljude samo odnosi i veze  koji se vide na dnevnoj svetlosti saznanja. Postoje tajanstveniji odnosi i veze koje se skrivaju u dubinama podsvesnog života. Kod Dostojevskog onaj svet uvek zadire u odnose među ljudima ovoga sveta. Tajanstvene veze povezuju Miškina sa Nastasjom Filipovnom i Rogožinom, Raskoljnikova i Svidrigajlova, Ivana Karamazova i Smerdjakova. Stavrogina sa Hromonogom i Šatovom. Kod Dostojevskog su svi oni vezani jedan za drugoga nekakvim vezama koje kao da nisu od ovoga sveta. Kod njega nema slučajnih susreta i slučajnih odnosa. Sve je određeno u drugom svetu, sve ima viši smisao.

Kod Dostojevskog nema slučajnosti empirijskog realizma. Svi susreti kod njega kao da nisu od ovoga sveta, kobni su po svom značenju. Svi složeni sukobi i uzajamni odnosi među ljudima ne otkrivaju objektivno-predmetnu, „realnu“ stvarnost, nego unutrašnji život, intimnu sudbinu ljudi. U tim sukobima i uzajamnim odnosima među ljudima razrešava se zagonetka o čoveku, o njegovom putu, iskazuje se svetska „ideja“. Sve to malo liči na tzv. „realistički“ roman. Ako treba Dostojevskog nazvati realistom, onda je on mistički realista.

Istoričari književnosti i književni kritičari koji vole da otkrivaju razne vrste uticaja i pozajmica, često govore o uticajima na Dostojevskog, osobito za prvi period njegova stvaralaštva. Govore o uticaju Igoa, Žorž Sandove, Dikensa, pa delimično i Hofmana. Međutim, prava srodnost Dostojevskog može se utvrditi samo sa jednim velikim zapadnim piscem – sa Balzakom, koji je takođe malo bio „realista“ kao i Dostojevski. Među velikim ruskim piscima Dostojevski je neposrednije vezan za Gogolja, naročito u svojim prvim pričama. Odnos prema čoveku, međutim, kod Dostojevskog je bitno drugačiji nego kod Gogolja. Gogolj daje razbijeni ljudski lik, kod njega nema ljudi; umesto ljudi – nakaze i njuške. U tom smislu Gogolju je bliska umetnost Andreja Bjelog. Dostojevski je pak, celovito prikazivao lik čoveka, nalazio ga je i u onom poslednjem i posrnulom. Kada se Dostojevski pojavio u svoj svojoj veličini i izgovorio svoju novu stvaralačku reč, on je već bio izvan svih uticaja i mogućnosti pozajmljivanja, on je – jedinstvena u svetu neviđena stvaralačka pojava.

Spomenik Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom u Dostoevu, Belorusija

Zabeleške iz podzemlja dele stvaralaštvo Dostojevskog na dva perioda. Sve do Zabeležaka iz podzemlja on je još bio psiholog, premda sa specifičnom psihologijom; on je – humanista pun saosećanja za „bedne ljude“, za „ponižene i uvređene“, za junake „mrtvog doma“ – sa Zabeleškama iz podzemlja započinje genijalna idejna dijalektika Dostojevskog. On nije više samo psiholog, on je – metafizičar, on do dna istražuje tragediju ljudskog duha. On više nije humanista u nekadašnjem smislu te reči, on ima malo zajedničkog sa Žorž Sandovom, Igoom, Dikensom i drugima. On je konačno raskinuo vezu sa humanizmom Bjelinskog. Ako je on još uvek humanista, onda je to jedan novi, tragični humanizam.

Čovek je još sigurnije u središtu njegovog stvaralaštva a sudbina čoveka je isključivi predmet njegovog interesovanja. Čovek se bori ne u površinskoj ravni humanizma nego u dubljoj ravni, u duhovnom svetu koji se otkriva. Sada se prvi put otkriva ono ljudsko carstvo koje se naziva „dostojevština“. Dostojevski konačno postaje tragički pisac. Bol ruske književnosti u njemu dostiže najviši stepen. Bol zbog patničke sudbine čovekove i sudbine sveta dostiže tačku belog usijanja. Kod nas nije nikada bilo renesansnog duha niti renesansnog stvaralaštva. Mi ne znamo za radost svog preporoda. Takva je naša nemila sudbina.

VERA U ČOVEKA

Početkom XIX veka, u doba Aleksandra I, verovatno u najkulturnijem dobu naše celokupne istorije, na trenutak je zablistalo nešto što je podsećalo na renesansu, zablistala je opojna lepota bujnog stvaralaštva u oblasti ruske poezije. Takva je bila svetla i radosna, raskošna umetnost Puškinova. Ali brzo se ugasila ta radost stvaralačkog izobilja; u samom Puškinu je sve to već bilo zatvoreno. Velika ruska literatura XIX veka nije bila nastavak Puškinovog stvaralačkog puta – ona je sva u mukama i stradanju, u bolu zbog svetskog spasenja, u njoj je kao da se vrši neko iskupljenje krivice. Tužni i tragični lik Čadajeva stoji na ishodu ruske misli koja se javljala u XIX veku. Ljermontov, Gogolj, Tjutčev ne stvaraju u onom stvaralačkom izobilju renesansnog duha; oni stvaraju u mukama i patnjama, nema kod njih bujne igre snaga. Zatim imamo divnu pojavu Konstantina Leontjeva, po svojoj prirodi čoveka renesanse XVI veka koji je zalutao u Rusiju XIX veka toliko tuđu i suprotnu renesansi, koji proživljava u njoj svoju tužnu i patetičnu sudbinu. Najzad, tu su vrhovi ruske književnosti – Tolstoj i Dostojevski. Ko njih nema ničeg renesansnog. Oni su smrvljeni religioznom patnjom i mukom, oni traže  spasenja. To je karakteristično za ruske stvaraoce, to je ono nacionalno u njima, oni traže spasenja, žude za iskupljenjem, pate zbog sveta.

Sa Dostojevskim ruska književnost dostiže vrhunac; u njegovom stvaralaštvu iskazuje se taj bolni i ozbiljni, religiozni karakter ruske književnosti. U Dostojevskom se zgusnula sva tama ruskog života i ruske sudbine, ali u toj tami zasijala je i svetlost. Stradalnički put ruske književnosti ispunjen religioznim patnjama i religioznim traženjima, prirodno je doveo do Dostojevskog. No, on već proniče u jedan drugi svet i vidi se već i svetlost. Tragedija Dostojevskog kao i svaka prava tragedija ima katarzu, pročišćenje i oslobođenje. Dostojevskog neće sagledati i znati oni koje on odbacuje isključivo u mrak, u bezizlaz, oni koje on muči a ne raduje. Mogućna je velika radost pri čitanju Dostojevskog, veliko oslobođenje duha. To je radost kroz patnju. Ali takav je put hrišćanstva. Dostojevski vraća veru u čoveka u čovekove dubine. Takve vere nema u uobičajenoj humanističkoj ravni.

Humanizam negira čoveka. Čovek se ponovo rađa kada poveruje u Boga. Vera u čoveka jeste vera u Hrista, u Bogočoveka. Čitavog svog života Dostojevski je bio odan isključivo jednostavnom osećanju Hrista, sledio je jednu bezgraničnu ljubav prema liku Hrista. U ime Hrista i bezgranične ljubavi prema njemu Dostojevski je prekinuo sa svetom humanizma čiji je prorok bio Bjelinski. Vera Dostojevskog prošla je kroz iskušenja svih sumnji i prekalila se na vatri. On piše u svojoj beležnici: „I u Evropi takve snage ateističkih izraza nema i nije ni bilo. Znači, ja verujem u Hrista i ispovedam ga, ali ne kao dečak. Kroz strašni pakao iskušenja i sumnji prošla je moja Osama“.

Dostojevski je izgubio mladalačku veru u „Šilera“ – tim imenom on je označavao  simbolično sveo ono „uzvišeno i lepo“, idealistički humanizam. Vera u „Šilera“ nije izdržala iskušenja, vera u Hrista izdržala je sva iskušenja. On je izgubio humanističku veru u čoveka, ali je ostao dosledan hrišćanskoj veri u čoveka, probudio je, učvrstio i obogatio tu veru. I zato Dostojevski nije mogao biti mračni, pesmistički pisac koji ne nudi nikakvog izlaza. Svetlost oslobođenja postoji u onom najmračnijem kod Dostojevskog, u onom najmučnijem. To je svetlost Hristova koja i u tami sija. Dostojevski vodi čoveka kroz bezdane podvojenosti – podvojenost je osnovni motiv kod Dostojevskog – ali ta razdvojenost ne uništava konačno čoveka. Kroz Bogočoveka se ponovo može uspostaviti ljudski lik.

TIPIČAN RUSKI PISAC

Dostojevski pripada onim piscima kojima je pošlo za rukom da iskažu sebe kroz svoje stvaralaštvo. U njegovom stvaralaštvu izrazila se sva protivrečnost njegovog duha, svi bezdani njegovih dubina. Za njega stvaranje nije bilo, kao za mnoge druge, prikrivanje onoga što se zbiva u dubinama. On nije ništa utajio i zato je uspeo da načini zapanjujuća otkrića o čoveku.

Kroz sudbinu svojih junaka on govori o svojoj sudbini, kroz njihove sumnje – o svojim sumnjama, kroz njihovu razdvojenost on govori o svojoj razdvojenosti; kada govori o njihovom zločinačkom iskustvu on govori o tajnim prestupima svoga duha. Biografija Dostojevskog je manje zanimljiva od njegovoga dela. On je čitavoga sebe uneo u svoja dela. Pisma Dostojevskog su manje zanimljiva nego njegovi romani. Po njima ga možemo izučavati. Zbog toga je Dostojevski manje zagonetan nego mnogi drugi pisci, njega je lakše odgonetnuti nego, na primer, Gogolja. Gogolj je jedan od najzagonetnijih  ruskih pisaca. On sebe nije otkrio kroz svoje delo nego se skrivao u njemu, on je tajnu svoje ličnosti odneo na onaj svet. I jedva da će kome poći za rukom da je ikada odgonetne.

Takva će enigma ostati za nas i ličnost Vladimira Solovjova. U svojim filozofskim i teozofskim traktatima, u svojoj publicistici, V. Solovjov nije otkrio sebe nego, naprotiv, skrivao je sebe, u njima se ne odražava protivurečnost njegove prirode. Tek na osnovu pojedinih pesama možemo ponešto odgonetnuti. Dostojevski nije takav. Njegov genije je uspeo da se do dna iskaže kroz delo, da kaže sve o sudbini svojoj koja je ujedno svetska čovekova sudbina. On nije sakrio od nas sodomski ideal i pokazao nam je vrhunce svoga ideala Madone. Zbog toga je stvaralaštvo Dostojevskog otkrovenje. Epilepsija njegova nije samo spoljašnje vidljiva bolest, kroz nju se otkrivaju same dubine njegovoga duha.

„Portret F. M. Dostojevskog“ (1872), Vasilij Grigorevič Perov

Dostojevski je imao običaj da sebe naziva čovekom „ukorenjenim“ i propovedao je ideologiju ukorenjenih i za tle vezanih ljudi. To je tačno samo u tom smislu što je on bio i ostao Rus, organski vezan za svoj narod. On se nije nikada odvajao od nacionalnog korena. Ali, on nije ni ličio na slovenofile, pripadao je jednom sasvim drugačijem dobu. U poređenju sa slovenofilima Dostojevski je bio ruski putnik, ruski hodočasnik po svetovima duha. On nije imao svoj dom i svoju zemlju ni prijatno gnezdo spahijskih imanja i dvoraca. Njega ne vezuje za život na statičnost svakodnevice, on je sav u dinamici i nemiru, njega prožimaju strujanja koja dolaze od onoga što nailazi, sav je u revoluciji duha. On je čovek Apokalipse. Slovenofili nisu još uvek bili zahvaćenim apokaliptičkim bolestima.

Dostojevski je pre svega prikazivao sudbinu ruskog skitnice i otpadnika i to je mnogo karakterističnije za njega nego ona njegova povezanost sa tlom. Skitanje je on smatrao karakterističnom ruskom osobinom. Slovenofili su pak, bili vezani za zemlju, urasli u zemlju, ljudi snažni na svojoj zemlji. I samo tlo zemlje pod njima bilo je sigurno i čvrsto. Dostojevski je – podzemni čovek. Njegova stihija je vatra, a ne zemlja. Njegov pravac – pravac kretanja vihora. Sve je drugačije kod Dostojevskog nego kod slovenofila. Njegov odnos prema zapadnoj Evropi je drugačiji – on je evropski patriot a ne samo ruski, na drugačiji način se odnosi i prema petrovskom periodu ruske istorije, on je pisac petrogradskog života. Dostojevski je bio sav u razdvojenosti. Mi ćemo još videti kako se razlikuju ideje Dostojevskog o Rusiji od ideja slovenofila. Ali odmah želimo da naglasimo da Dostojevski nema ničeg zajedničkog sa slovenofilskom „vrstom“. Po načinu života Dostojevski je bio tipičan ruski pisac, publicista, koji živi od svoga rada. Njega je nemoguće zamisliti izvan književnosti. On je živeo od književnosti. On je oličavao u svom primeru ličnom gorku sudbinu ruskog pisca.

NEOGRANIČENOST DUHOVNOG ISKUSTVA

Zaista je divljenja dostojan um Dostojevskog, neobična je pronicljivost njegovoga uma. To je jedan od najumnijih pisaca svetske književnosti. Njegov um ne samo da odgovara snazi njegove umetničke nadarenosti nego je, može biti, i prevazilazi. U tome se on veoma razlikuje od L. Tolstoja koji iznenađuje neponovljivošću, jednosmernošću svoga uma koji nije na jednakoj visini sa njegovom genijalnom umetničkom nadarenošću. Uostalom, nije Tolstoj bio veliki mislilac nego Dostojevski. Stvaralaštvo Dostojevskog zadivljuje svojim bleskom, iskričavo je, to je sveobuhvatno otkrovenje uma. Po snazi i pronicljivosti uma, od velikih pisaca sa Dostojevskim se može porediti samo Šekspir, veliki duh renesanse. Čak i um jednog Getea, najčuvenijeg među velikima, ne odlikuje se takvom oštrinom, takvom dijalektičkom dubinom kakvu je imao um Dostojevskog. To je utoliko čudnije kada znamo da se Dostojevski nalazi u dionizijskoj sferi orgija i stihija. Ta stihija, kada čoveka sasvim zahvati, ne deluje povoljno na oštrinu i pronicljivost uma, ona ga pomućuje.

Kod Dostojevskog imamo orgije i ekstazu same misli. Dijalektika ideja kod Dostojevskog opija, ali u toj opijenosti ne gasi se prodornost misli; naprotiv, ona dostiže najviši stepen pronicljivosti. Oni koji se ne interesuju za idejnu dijalektiku Dostojevskog, za tragične puteve njegove misli, za koje je on samo umetnik i psiholog, ne znaju mnogo o Dostojevskom, ne mogu da shvate njegov duh. Celokupno stvaralaštvo Dostojevskog jeste umetničko razrešenje idejnog problema, jedno tragično kretanje ideja. Junak iz podzemlja je – ideja, Raskoljnikov je – ideja, Stavrogin, Kirilov, Šatov, P. Verhovenski – jesu ideje.  Karamazov je – ideja. Svi junaci kod Dostojevskog u vlasti su neke ideje, opijeni su idejom, svi dijalozi u njegovim romanima su jedna sjajna dijalektika ideja. Sve što je Dostojevski napisao vezano je za svetske „proklete“ probleme. To nikako ne znači da je Dostojevski pisao tendenciozne romane à thèse radi  isticanja nekakvih ideja. Ideje su apsolutno imanentne njegovoj umetnosti, on umetničkim sredstvima pokazuje život ideja. On je „idejni“ pisac u platonističkom smislu te reči a ne u onom banalnom smislu te reči kako se to čini našoj kritici. On sagledava prvobitne ideje, ali uvek u njihovom kretanju, u dinamici njihove tragične sudbine, nikada u stanju mirovanja.

Dostojevski je o sebi sasvim skromno govorio: „Loš sam ja u filozofiji (ali ne u ljubavi prema njoj, tu sam jak)“. To znači da mu ona akademska filozofija nije išla. Njegov intuitivni genije nalazio je sopstvene puteve filozofiranja. On je bio pravi filozof, najveći ruski filozof. On filozofiji daje veoma mnogo. Filozofska  misao mora biti ispunjena njegovim umovanjima. Stvaralaštvo Dostojevskog je veoma značajno za filozofsku antropologiju, za filozofiju istorije, za filozofiju religije, za etiku. Možda je on malo naučio od filozofije, ali on filozofiju ima čemu da nauči i mi već odavno filozofiramo o konačnim problemima u znaku Dostojevskog. Samo je filozofiranje o pred-konačnim vezano za tradicionalnu filozofiju.

Dostojevski otkriva novi svet duha i vraća čoveku njegovu duhovnu dubinu. Ta duhovna dubina bila je oduzeta čoveku i odbačena u transcendentne daljine, u neke, za nas nedostižne visine. Čovek je ostavljen carstvu sredine svoje duše i površini sopstvenog tela. Više nije osećao dimenzije dubina. Taj proces otuđenja čoveka od dubina njegovoga duhovnog sveta započinje u religiozno-crkvenoj sferi kao prebacivanje duha u isključivo transcendentni svet i stvaranje religije duše koja teži tom duhovnom svetu koji joj je oduzet. Taj se proces završava pozitivizmom, materijalizmom i agnosticizmom, to jest totalnim lišavanjem duše čoveka i sveta. Transcendentni svet se konačno odbacuje u ono što je nespoznatljivo. Sve se komunikacije prekidaju i na kraju krajeva taj se svet potpuno odriče.

Mržnja oficijelnog hrišćanstva prema svakoj vrsti gnosticizma morala se završiti afirmacijom agnosticizma; odbacivanje čovekove duhovne dubine u stranu moralo je dovesti do poricanja svakog duhovnog iskustva, do zatvaranja čoveka u „materijalne“ i „psihološke“ realnosti. Dostojevski kao duhovna pojava predstavlja jedno okretanje unutra, čovekovoj duhovnoj dubini, duhovnom iskustvu, vraćanje čoveka sopstvenoj duhovnoj dubini, proboj kroz zatvorenu „materijalnu“i „psihološku“ stvarnost. Za njega čovek nije samo „psihološko“ nego i duhovno biće. Duh nije izvan čoveka nego u čoveku. Dostojevski afirmiše neograničenost duhovnog iskustva, odbacuje sva ograničenja, ukida sva mesta i punktove nadzora. Duhovni horizonti se otkrivaju u unutrašnjem imanentnom kretanju. U čoveku i preko čoveka može se shvatiti Bog. Zato je Dostojevski pristalica imanentnosti u najdubljem smislu te reči. To je taj put slobode koji nam otkriva Dostojevski. On otkriva Hrista u ljudskim dubinama, kroz čovekov stradalnički put, kroz slobodu.

Religija Dostojevskog je tipološki suprotna autoritarno-transcendentnom tipu religioznosti. To je najslobodnija religija za koju svet zna, ona diše patosom slobode. U svom religioznom saznanju Dostojevski nikada ne dostiže do krajnjih ciljeva, ne savladava do kraja protivurečnosti, on je uvek u toku, na putu. Pozitivni patos je u do sada nečuvenoj religiji slobode i slobodne ljubavi. U Dnevniku pisca postoje mesta koja mogu izgledati kao protivurečnost ovakvom shvatanju Dostojevskog. Međutim, mora se priznati da Dnevnik pisca sadrži i sve one osnovne ideje Dostojevskog koje se nalaze razbacane na raznim mestima. Te se ideje kasnije, sa još većom snagom, nalaze istaknute u njegovim romanima. Tamo se već nalazi idejna dijalektika Legende o Velikom Inkvizitoru u kojoj je naglašena religija slobode.

Grobno mesto Dostojevskog na groblju pri manastiru Aleksandar Nevski u Sankt Peterburgu

Nasuprot često isticanom mišljenju, treba energično insistirati na tome da je duh Dostojevskog bio pozitivno, a ne negativno orijentisan. Njegov patos je bio patos afirmacije, a ne negacije. On je prihvatao Boga, čoveka i svet kroz pakao podvojenosti i mraka. Dostojevski je duboko razumevao prirodu ruskog nihilizma. Ako je nešto odricao, to je bio nihilizam. On je – antinihilist. I po tome se on razlikuje od L. Tolstoja koji je bio zaražen nihilističkim negacijama. Danas nam je Dostojevski postao bliži nego što je to nekada bio. Opet smo mu se približili. Mnogo novoga nalazimo za sebe u njemu u svetlosti saznanja tragične sudbine koju smo preživeli.

Nikolaj Aleksandrovič Berđajev

(1874-1948) je ruski religiozni i politički filozof, predstavnik ruskog egzistencijalizma i personalizma

Preuzeto iz knjige: „Nikolaj BerđajevNova religijska svest i društvena realnost: Pogled na svet F.M. Dostojevskog, Beograd, IRO „Partizanska knjiga“ – Ljubljana, OOUR Izdavačko publicistička delatnost – Beograd, 1982.

Priredio i opremio Novi Standard

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments