Istina o Alis

Istina o Alis

Ne tako davno (možda baš u vreme Sajma knjiga) na nekom portalu pročitala sam tekst Zašto čitaoci beže od dobrih knjiga. Nekoliko izdavača govorilo je o knjigama koje su se prodavale sa manje uspeha nego što je bilo očekivano. Na spisku su se našle mnoge knjige – od priručnika, poezije, knjiga „edukativnog karaktera“, do romana sa „teškim temama“. Nekakav zaključak bio je da prosečan čitalac radije bira vedrije, lakše štivo i da se prosto štiti od tema koje su mu neprijatne (ratovi, samoubistvo tinejdžera, povrede i tako dalje).

Ruku na srce, i ja volim da pročitam po koju „limunadu“. Ipak, uvek sam se trudila da ne bežim od neprijatnih i osetljivih tema, pa mi nekako ni knjige koje se bave manje prijatnim stvarima nikad nisu bile strane. Međutim, uvek mi je bilo zanimljivo što, ako se već pomene neki loš događaj, većina prokomentariše sa „to je tako strašno“, „Bože sačuvaj“, „da ne poželiš nikome“, ali nekako brzo promene temu, ignorišu problem (kao da će ignorisanjem on nestati). Imam utisak da se vode onom čudnom logikom „ako ne pričamo o tome, to onda ne postoji“.

Da se malo vratim na knjige.

Šta ako pomenemo „lako štivo, ali sa ozbiljnom temom“?

Naime, drugarica je nedavno (tražeći nešto sasvim deseto) naišla na knjigu The Truth About Alice (Istina o Alis, inače nije prevedena kod nas) autorke Dženifer Matu (Jennifer Mathieu). S obzirom na to da sam tih par dana imala više slobodnog vremena nego obično (a i da su mi tinejdž romani „grešno zadovoljstvo“), rešila sam da je i ja pročitam.

Elektronska knjiga ima oko 140 strana, brzo se čita, a stil je prilagođen mladima (koji i jesu ciljna grupa). Na prvi pogled je sasvim obična srednjoškolska drama. Kada se malo više udubiš u priču – postaje jasnija namera autorke. Trudiću se da ne prepričavam, ali da bih bolje prenela utiske, moraću da ostavim par „spojlera“.

Dakle – ko je zapravo Alis?

Alis Frenklin je, sudeći samo po onome što se o njoj priča, devojka koja je na jednoj žurci spavala sa dva momka. Posle nekog vremena, jedan od njih dvojice je poginuo u saobraćajnoj nesreći – koja se desila jer se, dok je vozio, navodno dopisivao sa Alis (i popio nekoliko flaša piva, ali to niko ne pominje – bitan momenat u celoj priči su samo poruke od Alis). Znači – Alis definitivno nije neko sa kim biste želeli da se družite. Posle nesreće, svi u školi su se okrenuli protiv nje (uključujući i Alisinu najbolju drugaricu, što je u ovoj knjizi možda i najveći „prst u oko“) i počeli da je ogovaraju, šire glasine, pišu uvredljive grafite u školskom toaletu, šire još glasina.

Ono što je zanimljivo, jeste činjenica da je sam roman napisan iz ugla nekoliko likova i od njih dobijamo različite informacije o događajima, ali često vrlo nepouzdane, „rekla-kazala“ tipa. Dakle, naratori su tinejdžeri koji su zapravo siledžije u celoj priči. Kao nekome ko odavno nije srednjoškolac, naratori su delovali naivno, previše zabrinuto za svoju reputaciju u društvu (pa su, kako bi održali svoju reputaciju, bili spremni da šire i čak izmišljaju tračeve), na momente vrlo licemerno, ali – mogla sam i da se „stavim u njigove cipele“ i shvatim zbog čega su reagovali na određeni način.

Dosta „upada u oči“ i to što iz ugla Alis, glavne junakinje u ovoj priči (mada je ja baš i ne bih nazvala junakinjom), u knjizi postoji samo jedno poglavlje – i to na samom kraju, kao poslednje, završno poglavlje – gde u suštini ne čujemo ništa novo osim da joj je bilo teško kada su počele da se šire glasine o njoj. Mnogi su knjigu zbog toga kritikovali. „Zašto nismo čuli šta Alis ima o svemu da kaže?“ U tome je valjda i poenta. U celoj priči o zlostavljanju (da, klevetanje i širenje glasina spada u zlostavljanje), mi ne čujemo šta žrtva ima da kaže.

Dok sam čitala, kroz glavu mi je prošlo još dosta neprijatnih istina. Da, devojke umeju da budu vrlo okrutne prema drugim devojkama. Da, postoje i dvostruki standardi (frajer, bio je sa dve devojke – i drugi izraz – onaj koji se koristi za devojku koja je bila sa dva momka). Vrlo često sa prijateljima iz detinjstva više nemamo zajednička interesovanja kada „porastemo“ i udaljimo se jedni od drugih. Često ljudi koji se hvale svojim moralom ili religioznošću umeju da budu vrlo licemerni. U srednjoj školi je zaista važno s kim se družimo, odnosno sa kim nas „vide kako se družimo“ – jedan od razloga zašto se Alisina najbolja drugarica pridruži siledžijama jeste strah da će, ukoliko nastavi da se druži sa Alis, i ona biti meta ogovaranja i tračeva.

Nisam mogla a da se ne setim onog trenda od pre nekoliko godina – „Tračara… pa ta i ta škola“. Ukratko, dešavalo se da neko napravi profil ili stranicu na fejsbuku, neretko i blog, na kome bi svakog dana bilo „informacija“ ko je iz te škole gde izašao i šta je tada radio, koliko se napio, sa kim je viđen na kom mestu, koliko para ima njegova porodica i gde letuje…

Da, pisalo se svašta. I da, uglavnom su tračare koje su stajale iza tih profila prolazile bez većih posledica. U ovoj knjizi doduše nema „sajber zlostavljanja“, ali činjenica je da niko od odraslih ne reaguje, da Alisinu majku mnogo ne zanima šta se njenoj ćerki dešava, da u školi niko od osoblja ne preduzima ništa da zaštiti Alis, čak se niko ni ne trudi da bar prekreči grafite u toaletu (kod nas bi verovatno rekli kako „škola nema para“).

I opet, dolazimo do do toga koliko bilo kakav vid zlostavljanja može da mladoj osobi zagorča život. Ne bih da ovaj tekst postane kliše, pošto imam utisak da se o nasilju u školama mnogo govori, a da ga je sa druge strane sve više. Još jedna neprijatna istina – iako nikada nisam širila neproverene tračeve, itekako mi se dešavalo da na poneki nasednem. Da o nekoj osobi promenim mišljenje, jer sam čula to i to – od navodno pouzdanih osoba. Da li sam i koliko štete nanela nekome time što sam nekada poverovala u neki trač? Zašto je nekada toliko teško stati u nečiju odbranu, čak i kada su prijatelji u pitanju?

Na kraju, odakle nam potreba za širenjem tračeva? Ne mislim na „imam svašta da ti pričam“, bezazlene pričice, već na priče koje se prenose sa ciljem da se napakosti nekome. Imam utisak i da tračevi mogu biti izraz nekih naših nesvesnih strahova ili želja – kada pričamo o drugima, mi zapravo sebe ubeđujemo kako smo bolji, kako su naši životi bolji, sređeniji i lepši… Na kraju, i priča o Alis je priča u kojoj većina odobrava tračeve, tačnije, zlostavljanje – zato što užasne stvari koje je Alis navodno uradila daju „legitimitet“ njihovom ponašanju. Međutim, da li je baš tako? Da li su naši životi zaista bolji, ili se ovakvim pričama samozavaravamo?

Na kraju, da li smo mi baš toliko bolji? Kakav god taj neko bio, ako smo mi spremni da širimo neproverene glasine o njemu kako bismo napakostili, zar nas to automatski ne čini gorim?

Za P.U.L.S.E Bojana Komarica

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments