Kroz Džojsovo „Fineganovo bdenje“

Kroz Džojsovo „Fineganovo bdenje“ sa Zoranom Paunovićem
 
Jezička igra u kojoj je sažeta istorija Irske, teorije percepcije i podsvesnog, „knjiga noći“ nasuprot Uliksu koji je roman o jednom danu, knjiga u kojoj je Dablin centralni lik – samo su neki opisi avangardnog romana koji iz decenije u deceniju u isto vreme oduševljava, zbunjuje i inspiriše čitaoce, među kojima su kompozitor Džon Kejdž i konceptualni umetnik Džozef Košut. Finnegans Wake je delo u kojem Šekspir (Shakespeare) postaje „shopkeeper“, a Hamlet „camelot prince of dinmurk“, u kojem 12 apostola postaje 12 apostrofa i u kojem se kriju tehnički opisi prvih filmskih kamera, televizijskog sistema, kinoskopa, ikonoskopa, radara, telegrafskog sistema. Štaviše, to je tekst koji „predviđa“ komunikaciju koju omogućavaju nove tehnologije. Zbog svega ovoga, “Finnegans Wake” je roman koji se ne može pročitati „u jednom dahu“, ali ni u potpunosti zaobići. Zahvaljujući Zoranu Paunoviću, upravniku Katedre za anglistiku na Filološkom fakultetu u Beogradu, i redovnom profesoru na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Džojsov finalni roman će biti dostupan i na srpskom jeziku.
13263821_1207443369274569_7910112566742609903_n
.
Džojs je 17 godina u Parizu radio na ovom romanu, koji je bio njegovo poslednje delo, pri tome stvarajući sasvim nov svet leksike. Primera radi, u romanu postoji 10 takozvanih thunder words, munjevitih rečenica, koje ukupno imaju 1001 slovo, a svaka reč po 100 grafema, odnosno poslednja ih ima 101. Godinama su one inspiracija čitaocima da ih što brže izgovore, ali u njima se, između ostalog, kriju imena za grom na mnogim evropskim jezicima (norveškom, češkom, francuskom). Da li ćete u prevodu nastojati da zadržite 1001 slovo i da reči koje nisu anglofone ne prevodite?
.
– Što je veća sloboda koju je u stvaranju dela sebi dao pisac, to je manja ona koju sebi sme da dozvoli prevodilac. Pišući Finegana, Džojs je sam stvarao pravila nastajanja ovog romana, dodatno rasterećen svešću o tome da će ta pravila važiti samo za to, i ni za jedno drugo delo. Prevodilac je, s druge strane, dodatno opterećen činjenicom da najpre mora da pronikne u te stvaralačke principe, da ih detektuje u svakoj rečenici ponaosob, i da tek potom (pošto uspe da odbaci neproduktivnu pomisao da mu je možda deo smisla izvornog teksta promakao) pokuša da ih prenese u jezik prevoda. U vezi s pitanjem koje ste postavili, to konkretno znači da ću: a) svakako nastojati da zadržim 1001 slovo, pošto je tu reč o formalnoj odlici koju je moguće sačuvati, i koju morate da sačuvate ukoliko težite tome da prevod ne bude neobavezni prepev, nego disciplinovani kreativni odraz originala; b) iz istog razloga, reči koje nisu anglofone ostaće neprevedene: čitanje ovog, kao i bilo kog drugog prevedenog romana, ne treba za čitaoca da predstavlja zadatak lakši (ali ni teži, naravno) od onog koji ima čitalac originala.
.
Osim jezičke kompleksnosti koja knjigu Finnegans Wake čini jednim od najsloženijih umetničkih dela, istorijom zapadne kulture, književnosti i tehnologije, kako su neki proučavaoci ukazivali, Džojs je posebnu pažnju obraćao na vizuelni aspekt knjige. U svim izdanjima, knjiga sadrži 628 strana, svaka stranica ima određeni broj redova, svaka fusnota ili margina je na pažljivo odabranom mestu na stranici, slovne figure ALP i HCE se pojavljuju na mnogim mestima u tekstu. Kako ovakva ograničenja deluju na vas kao na prevodioca?
.
– O njima trenutno ne razmišljam previše, osim što ih uredno zapažam i popisujem, da bih tim spiskom, kad za to dođe vreme, obradovao tehničkog urednika. U ovom stadijumu rada, jednostavno, nemam mnogo razloga da brinem o tim detaljima – ali ću džojsovski pedantno zahtevati da se o njima vodi računa prilikom tehničke pripreme knjige. Cilj mi je da našem čitaocu ponudim Finnegans Wake na srpskom jeziku, a ne tek maglovitu, nepreciznu predstavu o tome šta je zapravo ovo delo. Sinestezija smisaonih, zvučnih i vizuelnih aspekata – tako karakteristična za Džojsa i pre ovog romana – svakako spada u utiske koje ću se naročito truditi da prenesem.
13118866_1193489107336662_8415653560618908255_n
.
Kao prevodilac Uliksa, svakako imate dobar uvid u kreativnost Džojsa. Da li je prevođenje knjige Finnegans Wake u potpunosti nezavisno iskustvo?
.
Nije. Od pomoći je činjenica da sam jednom ranije preveo jedno Džojsovo delo. Zahvaljujući toj činjenici, sada, ne bez zadovoljstva, prepoznajem u Finnegans Wake neke od Džojsovih trikova i zagonetaka pred kojima sam pre desetak godina zastajao, zbunjen. Podseća to pomalo na susret sa starim, lucidnim i ciničnim prijateljem, koji je u međuvremenu postao još više lucidan i ciničan, ali vam to ne otežava komunikaciju; naprotiv, čini je zanimljivijom, pa priču nastavljate tačno tamo gde ste pre dosta godina stali. Ima, naravno, i potpuno novih momenata, potpuno inovativnih i jedinstvenih narativnih strategija i postupaka, ali kad posedujete čvrst i pouzdan okvir u koji ih treba smestiti, onda na kraju i uspete da im pronađete mesto.
.
Za mnoge čitaoce iz anglofonih kultura knjiga je izazov da joj se nanovo i nanovo vraćaju, svaki put se odlučivši za jedno značenje koje prate do kraja knjige. Recimo, „manslaughter“ se čita kao „pokolj/streljanje čoveka“, ali zvuči isto kao „man’s laughter“, to jest „smeh čoveka“. Džojs je naročito voleo da se poigrava jezikom na taj način. Da li se ponekad nalazite u dilemi da li da pratite pisanje ili zvuk reči, a samim tim i značenja?
.
– Tu nema pouzdanog pravila. Naterao sam sebe da poverujem da o ovom delu znam sve što se o njemu unapred može znati, pa se na temeljima te zablude oslanjam na intuiciju: verujem u mistično, metafizičko savezništvo između pisca i prevodioca, i prepuštam piscu da me vodi. Ako osećam da je put kojim sam krenuo dobar, onda je dobar. Dobri i odlični pisci neretko nude prevodiocu samo po jedno istinski dobro rešenje; oni genijalni, otvaraju mu mnoštvo puteva i obilje mogućnosti. Najgore što možete da radite jeste da se pred njima ukopate, zbunjeni kao Buridanov magarac: treba zažmuriti i krenuti onom stazom za koju osećate da je prava. Pa ako se spotaknete i tresnete, znaćete da ste pogrešili: tada se treba vratiti i potražiti neki drugi put do jezičkog i smisaonog sklopa kojim ćete biti zadovoljni.
.
Da li pri prevođenju koristite sekundarnu literaturu ili pretežno uživate direktno u Džojsovom tekstu?
.
– Verujem da prilikom prevođenja, bar kada je reč o „prvoj ruci“, treba da postoje samo tekst originala i bela stranica koju treba ispuniti tekstom prevoda. Rešenja svih, pa i najtežih problema, valja tražiti bez ičije pomoći: na taj način arogantno ostavljate sebi mogućnost da vaše rešenje bude uspešnije od svih koje nudi postojeća sekundarna literatura. Koju, dakako, ne treba ignorisati: po završetku prevoda, dobro je pozabaviti se njome veoma temeljno, da biste izbegli glupe i nepotrebne omaške, nastale iz preterane samouverenosti.
13096128_1188057017879871_3872029761437399952_n
.
Mislite li da ste kao prevodilac otkrili neke detalje dela koje nikada ne biste primetili kao čitalac?
.
– Ne postoji pažljivije i „dubinskije“ čitanje od prevodilačkog. U to sam se uverio nebrojeno mnogo puta, pošto mi je svaki prevod na kome sam radio, otkrio o piscu i delu ponešto što o njima nisam znao – bez obzira na to koliko su temeljna bila moja prethodna čitanja istog dela. Kad prevodite, svaki red i svaku reč čitate kao da pri tom koristite lupu. Ili rendgen.
.
Godine 1932, kada Džojs još nije objavio niti napisao ceo roman, objavljen je bio češki prevod jednog poglavlja: “Anna Livia Plurabella: fragment Díla v zrodu (Work in Progress)”. Kod nas je do sada Jovan Čekić pisao na temu „Kako otpevati Fineganovo bdenje“ (1997. godine). Da li postoji mogućnost da se prevedena poglavlja zasebno objavljuju ili ćete prevod ostaviti otvorenim za redigovanje do objavljivanja celokupnog romana?
.
– Sve sam više sklon mišljenju da ne bi trebalo objavljivati odlomke, baš zbog organske povezanosti i jedinstva dela kao celine. Objavljivanje fragmenata moglo bi da učini lošu uslugu i prevodu u nastajanju i prevodiocu u pokušaju. A otud, što je najvažnije, i samom delu. Stoga mi se čini da će poneki odlomak pre integralne verzije moći da bude objavljen tek kad dovršim čitav prevod. Ne zato što „svršenom poslu mane nema“, nego zato što tada eventualne reakcije neće moći da utiču na proces prevođenja. Što ne znači da ih neću s nestrpljenjem očekivati i ozbiljno uzimati u obzir – ali tek za neko novo izdanje.
.
Nedavno je kineski prevod knjige Finnegans Wake izazvao veliko interesovanje. Mislite li da će srpski prevod imati veliki broj čitalaca?
.
– Ako je Uliks „najnečitaniji bestseler dvadesetog veka“, onda je Finnegans Wake najnečitaniji bestseler svih vremena. Voleo bih da srpski prevod ovog dela stekne puno čitalaca, voleo bih da što veći broj ljubitelja književnosti poveruje da prevodilački trud nije bio uzaludan i da smo zaista dobili Finegana, voleo bih da što više njih uživa u tekstu makar približno onoliko koliko u njemu uživaju engleski čitalac i srpski prevodilac – voleo bih, a znam, i vidim u knjižarama, da ovo nije vreme za takve knjige. I baš zbog toga mi je još više stalo da posao obavim kako valja.
.
Duga je jedan od lajt-motiva ovog Džojsovog romana, a duga je i shema po kojoj Beograd prilazi 2020. godini za koju je najozbiljniji kandidat da postane evropska prestonica kulture. Naime, svaka godina do 2020. je označena jednom bojom i napravljen je program, dok će sve boje i programi da se sretnu 2020. godine. Da li biste voleli da Džojsovo Fineganovo bdenje bude deo ovog projekta?
.
– Bilo bi mi izuzetno drago. To, pretpostavljam, podrazumeva i da ću morati da malo požurim s radom. Džojs je Finnegans Wake pisao sedamnaest godina: nadam se da ću uspeti da ga prevedem za nešto kraće vreme.
13265968_1207315459287360_1421580695254129703_n
 
Kada ste počeli da radite na prevodu? Da li se prevođenje nekako neumitno nametalo i tokom samog čitanja ovog Džojsovog dela ili tokom prevođenja Uliksa?
.
– Na prevodu sam, u izvesnom smislu, počeo da radim još prilikom prvog susreta s Fineganom, u nekom trenutku tokom studija. Čini mi se da sam i u vreme dok se još nisam bavio prevođenjem, svaku knjigu na engleskom jeziku prilikom čitanja istovremeno prevodio u sebi (prevođenje se, dakle, nameće, ono se uvek nameće). S tim što “čitanje”, pa možda ni “prevođenje”, nisu reči koje na pravi način opisuju proces koji se odigrava u susretu čitaoca, odnosno prevodioca, s ovim delom. Tom procesu bolje bi pristajala nekakva ratna metaforika, no to bi sigurno zazvučalo patetično. A Džojs je prezirao patetiku.
.
Da li prevod nastaje na inicijativu izdavača?
.
– Ne. Moji prevodi, po pravilu, ne nastaju na takav način. Inicijativa je obično moja, ali rad na prevodu ne počinjem pre no što pronađem izdavača koji će zajedno sa mnom verovati u to da je delo koje sam odabrao (ili koje je odabralo mene), kako se to kaže, potrebno našoj kulturi. Ta kultura – znamo to i izdavač i ja – neće s nama podeliti oduševljenje. Ipak, ne odustajemo: mnogo je toga dobrog na ovom svetu nastalo zahvaljujući silovitoj i plemenitoj energiji zablude – pa zašto ne bi i poneki prevod.
.
Da li je izdavač imao u vidu još nekog prevodioca za Džojsovo poslednje delo?
.
Koliko ja znam, nije. A verujem i da zaista nije, pošto ne bi bilo razloga – nisam sujetan na takav način – da se tako nešto krije od mene. Uliks je, uostalom, pre mene bio nuđen drugom prevodiocu. Do mene, u to vreme relativno mladog i prilično neiskusnog, izdavači su došli tek pošto je kolega ipak odlučio da ne želi da se upusti u taj posao. Povremeno bih, tokom rada na Uliksu, pomislio kako je imao pravo – ali sam mu mnogo češće bio zahvalan zbog toga što mi je prepustio taj zadatak.
.
Koliko bi uopšte bilo pogodno da nekoliko ljudi radi na prevodu Finnegans Wake?
.
Tako nešto bilo bi, po mom mišljenju, moguće samo na jedan način: ne kao kolektivno prevođenje u kome svako od prevodilaca dobije svoj deo teksta kao samostalan zadatak, već kao proces prevođenja u kome više prevodilaca istovremeno radi na tekstu od prve do poslednje rečenice, u zajedničkom nastojanju da se tekst najpre dešifruje, a onda prenese u drugi jezik. Takav bi rad svakako dao bolje rezultate no što će ih dati tegobni trud jednog prevodioca, ali za tu vrstu rada kod nas svakako postoje potencijalni izvođači, odnosno kompetentni prevodioci. Problem je u tome što ne postoje uslovi, tačnije, ne postoji izdavač koji bi sebi mogao da dozvoli da za isti posao angažuje nekoliko prevodilaca. Tako da nam ostaje samo da maštamo o tome.
.
Da li biste bili gostujući profesor ili istraživač na, recimo, Triniti koledžu, preko staff exchange programa ili po nekom drugom konkursu ili pozivu, kako bi ste mogli da radite na prevodu?
.
Naravno da bih voleo da mi se ukaže takva prilika. Uveren sam, na temelju nekih ranijih iskustava, da bi to značajno doprinelo kvalitetu prevoda. Ponekad je dovoljno i samo na kratko osetiti dah i duh sredine kojoj neko delo svojim poreklom pripada, da biste mogli da te neuhvatljive i neiskazive odlike prenesete i u prevod tog dela. Za Džojsovo delo, to važi u velikoj meri, a za Finegana, čini mi se, u najvećoj mogućoj. Što ne znači da prevod sigurno neće valjati ukoliko ne budem išao na put u Dablin. Ni Karl Maj nikad nije bio na Divljem Zapadu.
.
Da li je Fineganovo bdenje zahtevno delo kada je u pitanju proučavanje irske istorije, istorije perioda u kojem je nastajalo, istorije književnosti, kulture, tehnike, umetnosti i svega prema čemu ima reference?
,
Fineganovo bdenje je u tom pogledu izuzetno zahtevno, do te mere da je moguće potpuno se posvetiti tom primamljivom izučavanju i zaboraviti na prevod. Jer, bezmalo svaki segment teksta otvara mnoštvo različitih pravaca mogućih izučavanja, i svaki od tih pravaca, razumljivo, grana se u bezbroj novih rukavaca. Prevodilac, ne samo kad je reč o ovom delu, mora imati osećaj kojim će odrediti minimum znanja neophodnog za uspešan prevod. Taj minimum podrazumeva potpuno razumevanje svih referencijalnih nivoa svakog dela teksta. To uopšte nije malo; tim pre, sve što prelazi te granice zalaženje je u sfere izučavanja koje doprinose erudiciji prevodioca, ali ne čine prevod boljim.
13221593_1206046249414281_6728778377755793874_n
 
Postoji priča da je, nakon nekih 16 godina rada na ovom delu, sam Džojs odlučio da batali sve i slučajno je naišao na čoveka koji je bio rođen na isti dan kad i on i hteo je njemu da preda sve rukopise kako bi taj čovek završio roman. Do toga ipak nije došlo i Džojs je završio svoje delo pred početak Drugog svetskog rata. Da li mislite da kod prevodilaca njegovih dela može doći do prezasićenja kao i kod njega?
.
Ako vam svremena na vreme ne dosadi pisac čijim se delom bavite, to je pouzdan znak da mu se niste dovoljno duboko posvetili. Jer, s piscem kome ste odlučli da se posvetite morate živeti ne samo dok sedite za računarom ili uz knjigu, već i u svakom drugom trenutku svog svesnog (neretko i nesvesnog) postojanja. Morate biti u stanju (ili makar imati iluziju da je tako) da razmišljate kao on, oblikujete svoje misli kao on – morate se, dakle, u što većoj meri pretvoriti u pisca u čije delo nastojite da proniknete. Kao Borhesov Pjer Menar. Takva mimikrija zna da bude zamorna, ponekad i opasna. Zbog toga su povremeni osećaji prezasićenja dvostruko korisni: najpre kao potvrda da ste se s piscem zaista zbližili, a onda i kao znak da u tom zbližavanju još niste zaboravili ko ste.
.
Neki prevodioci i istraživači dela određenih pisaca u nekom momentu života se okrenu pisanju beletristike inspirisane tim iskustvom i materijalom koji je tada pronađen. Floberov papagaj Džulijana Barnsa je jedan od postmodernističkih romana tog tipa, mada se Barns od početka svoje karijere orijentisao kao pisac beletristike. Da li biste imali vremena za takav vid pisanja i kakav je vaš stav prema tome?
,
Moj je utisak da je takva matrica pisanja uveliko potrošena – najpre u godinama krajem prošlog veka, kada je istoriografska metafikcija (zahvaljujući ponajviše – bar kad je reč o britanskom romanu – upravo Barnsu i njegovim sledbenicima) prolazila kroz svoje zlatno doba, a onda, na jedan bitno drugačiji i u umetničkom pogledu problematičan način, tokom proteklih desetak petnaest godina. U tom periodu, u književne junake pretvoreni su – često bez ikakvog umetničkog opravdanja – Leonardo da Vinči, Mikelanđelo, Niče, Šopenhauer, Albert Ajnštajn, Mileva Ajnštajn, Frojd, Dante… čak i Džejms Džojs. O kome je još pre dve decenije Dragan Velikić napisao odličan roman. Zbog svega toga, ne verujem da ću, čak i ako budem imao vremena, ikada osetiti želju da se oprobam u takvoj vrsti pisanja. Veliki pisci po pravilu se ne snalaze najbolje u ulogama književnih junaka. Oni žive u svojim delima.
.
Da li vidite Fineganovo bdenje kao deo novih studijskih programa?
.
Ne kao delo koje bi trebalo čitati od početka do kraja (studenti, bojim se, i inače sve manje neguju lep običaj čitanja integralnih verzija od početka do kraja – sažeci s interneta za mnoge su ponuda koju nije moguće odbiti), ali svakako kao delo s kojim bi se valjalo upoznati u određenoj meri. Kojoj, to bi trebalo da zavisi od toga da li je reč o studentima anglistike, komparativne književnosti, ili nekim trećim. I jedni i drugi i treći, međutim, valjalo bi da se s ovim delom upozna ju paralelnim čitanjem originala i prevoda – koliko god to bilo opasno iskušenje za prevod.
314211_180959845311150_3485751_n
.
Da li će uz roman biti štampan i neki dodatni paratekstualni deo koji će imati svrhu „uputstva“ kako da se kreće kroz roman, ili će predgovor, fusnote i beleške biti dovoljne?
.
Nastojaću da takozvani „prateći akademski aparat“ smestim u istu knjigu, zajedno s prevodom. A trudiću se, pre svega, da prevod bude dovoljno prohodan, odnosno da ne primorava čitaoca da prečesto poseže za dodatnim objašnjenjima – bila ona u dnu stranice, ili u dodatnoj knjizi. Oduvek sam bio pomalo podozriv prema beletristici uz koju ide i obavezno „uputstvo za upotrebu“. U slučaju Fineganovog bdenja, priznajem već sada, takvo će uputstvo ipak biti neophodno. Ali ću se makar potruditi da bude što kraće. Za Uliksa sam imao napisanih nekih dve i po hiljade fusnota – u završnoj verziji prevoda ostalo ih je tek nešto više od hiljadu. Prevedenom delu – i čitaocu – treba ostaviti prostor za disanje.
.
Da li vidite delove romana objavljene u audio formatu? Mislite li da bi snimci njegovih delova koje čitaju profesionalni glumci bili zanimljivi ljubiteljima književnosti?
.
Uvek mi je zanimljivo kad imam priliku da čujem kako je glumac, ili neki drugi profesionalni interpretator teksta naglas, doživeo i protumačio moj prevod. Tada obično uočim i pojedine nijanse značenja koje kod mene nisu bile u prvom planu. Koliko bi drugima moglo biti zanimljivo, ne znam, ali mislim da bi dobar usmeni interpretator svakako dosta pomogao tekstu. Mada, iskreno, ne mogu da zamislim mnogo ljubitelja audio-knjiga koji bi predugo izdržali druženje s Fineganom.
.
Hoćete li u prevodu koristiti neknjiževne dijalekte i narečja kako bi ste dočarali bogatstvo originala? Šta se još može pojaviti, osim književnog srpskog jezika, u prevodu?
.
Postojeće, prepoznatljive dijalekte sigurno neću, zbog toga što svaki od njih za čitaoca nosi određene kulturološke konotacije, što bi opštu atmosferu dela, a time i čitalačku recepciju, odvelo u pogrešnom pravcu. Elemente postojećih dijalekata, kao i slenga, svakako nameravam da koristim, ali s namerom da od njih stvorim jezički izraz karakterističan samo za ovaj, i ni za jedan drugi prevod. Ni Džojs, uostalom, nije jezik Fineganovog bdenja stvorio iz ništavila, već od elemenata engleskog, ali ne samo engleskog jezika. Nastojaću da jezik mog prevoda bude u srpskom jeziku i kulturi tačno onoliko nov, originalan i neobičan, koliko je to u engleskom bio jezik romana Finnengans Wake. Taj cilj verovatno nije moguće ostvariti, ali ću nastojati da mu se što više približim. I da srpskom čitaocu budem isto onoliko razumljiv koliko je Džojs bio razumljiv engleskom. Ili podjednako nerazumljiv.
.
Sa Zoranom Paunovićem razgovarala Sonja Jankov
 
 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments