Mađarska rečenica o mađarskoj rečenici

Mađarska rečenica o mađarskoj rečenici

Nakon jela i popijene kafe, prihvatam se čitanja romana koji je najbolje pročitati bez prekidanja jer je stvarno sramota reći da smo se zaustavili u sred rečenice, pored toga, ovaj uspjeli eksperiment Andreja Nikolaidisa treba pročitati više puta, jer svaki put donosi nešto novo, tehnika pisanja je sjajna, a stil se uzdiže do autorovih maksimuma, istina je da na momente podsjeća na Bernhardov roman Vitgenštajnov nećak – roman o prijateljstvu, o čemu je i Andrejeva rečenica, kao i na djela Imrea Kertesa (mađarskog pisca i prevodioca), ali bez obzira na to što podsjeća, ona je i totalno drugačija, ako ništa, Bernhardova i Kertesova prilično duga rečenica je dosta kraća od Nikolaidisove, Andreja nije strah od upoređivanja, prije početka romana možemo vidjeti citiat Štefana Cvajga koji mene uvijek asocira na Beč, a onda dovodi i do Tomasa Bernharda koji ne prekida nit novim paragrafima ili poglavljima, poput Imrea Kertesa – mađarskog nobelovca (naslov Nikolaidisovog romana je dovoljna asocijacija), a Andrej ne prekida nit čak ni tačkama, pored toga on pominje bečki kafe Central o kojem uz kafe Museum redovno piše Bernhard, kada smo kod uticaja drugih pisaca onda osjećam potrebu da pomenem i Umberta Eka čiji uticaj je vidljiviji u drugim Nikolaidisovim romanima, tu je riječ o bavljenu „alternativnom istorijom“ koja je neizostavna u romanima oba pisca, takve stvari Andrejevim romanima daju notu angaživanosti, a piščeva erudicija i intelekt su uočljivi na svakom koraku, da ne kažem u svakoj rečenici, Mađarska rečenica je izuzetno bitno književno ostvarenje na našem jezičkom pordučju, a vjerovatno, za sada i kapitalno djelo savremene crnogorske književnosti, bitnost ovog romana nije samo u formi, što je čest slučaj kada se govori o eksperimentalnom literarnom radu, bitno je istaći da Andrej nije zaboravio suštinu i da se ona ni u jednom trenutku ne zanemaruje, ona živahno pulsira kroz sjećanja o prijatelju Joeu i esejističke digresije koje nijednog trenutka ne prekidaju nit ove izuzetno žive rečenice (ili misli pripovjedača), rečenice napisane na 103 stranice knjige koju je zaista teško prekinuti tačkom, rečenice koja obrađuje bitne teme i dubinski ulazi u sve čime se bavi, a to su: umjetnost, filozofija, sociologija, psihologija, istorija, antisemitizam, pa i antiislamizam, zločini i crnogorske tabu teme iz prošlosti i sadašnjosti, tema izbjeglištva povezuje Joea – glavnog lika i Waltera Benjamina čije se sudbine na momente apsolutno preklapaju pa djeluje da Anderj ustvari sve vrijeme piše o jednoj osobi (liku), najčvršću vezu između dva lika čini Kleova slika Angelus Novus o kojoj Benjamin u svojim Tezama o istoriji umjetnosti piše (parafraziraću jer bih u suprotnom morao koristiti tačku): na slici vidimo anđela kako se upravo odvaja od prizora koji posmatra, oči su mu ukočene, usta otvorena i krila raširena, tako zamišljamo anđela istorije koji gleda u prošlost, tamo gdje mi vidimo lanac događaja on vidi samo jednu katastrofu u kojoj se stradanja gomilaju jedno za drugim, padajući mu pod noge, mada on bi htio da se zaustavi, da oživi mrtve i da obnovi ono što je uništeno, ali iz raja nadire oluja i takvom silinom udara o njegova krila, da ih više ne može sklopiti, taj vihor ga gura u susret budućnosti, kojoj je okrenut leđima, dok gomila ruševina pred njim raste prema nebu, ta oluja je ono što nazivamo progresom, ove Benjaminove riječi velikim dijelom govore o čemu Nikolaidis piše u svojoj rečenici, Joe na momente zaista jeste Walter Benjamin koji je zaluđen Kleovom slikom, i koji poput Benjamina izvršava samoubistvo, likovi su često veoma ironični, nekada i eksplicitni u stavovima, ne bih da prepričavam roman jer bi tada ova rečenica izgubila svoju suštinu, ali se neki citati mogu izdvojiti, evo kakav je stav Joea spram savremene književnosti, rekavši da je konceptualna književnost budućnost umjetnosti pisanja, jer je posve jasno da pisci ne žele stvarati, niti čitaoci žele čitati, a i jedni i drugi žele književnost, jedni da bi bili književnici, drugi zato što književnost unosi klasu u lifestyle, roman na momente otvara oči svima koji ih svjesno zatvaraju da bi sebi olakšali življenje, Andrej pominje i zločin u Štrpcima koji je crnogorska istorija praktično zaboravila, njegova rečenica počinje u vozu, baš kao i zličin u Štrpcima, priča o tragičnoj istoriji ne prestaje ni na jednoj stranici romana ili ni u jednom dijelu rečenice, mnogi na ovaj roman gledaju kao na djelo o izbjeglištvu i imaju pravo, izbjeglištvo na našim prostorima je bilo izuzetno aktuelno prije samo dvadesetak godima, a danas je to tema koja je zastupljena na svjetskoj sceni, dok čitav demokratski svijet propagira priču o slobodnom protoku robe, ljudi i informacija, na nekim granicama se postavljaju bodljikave žice i vojske, da bi se zaustavio gladni i žedni čovjek bez krova nad glavom i novca, ne dvojite da su izbjeglice mobilni, da su se na teški put morem i kopnom otisnli ne bi li obezbijedili održivi razvoj svojoj djeci, da su oni različiti, pravo Drugo, iz čega proizilazi pitanje – čemu zidovi i bodljikava žica, i još jedno, neugodnije, zašto ne sprovodite ono što propovijedate, sve one bajke što su ih vaši misionari demokratije i kapitalizma propovijedali urođenicima dok su im objašnjavali prednosti globalizacije, kapitala koji ne poznaje granice, vaših fabrika u kojima njihova djeca za dva mjeseca mogu zaraditi koliko vi za dva sata, nakon pročitanog romana ćemo lako zaključiti da Andrej Nikolaidis voli filozofe Frankfurtske škole, da neke njihove stavove oživljava svojom prozom, i na taj način ih nama približava i čini pitkijim, radi baš ono što je potrebno današnjem čovjeku koji nije spreman da pročita ništa što ima više od sto strana, (ali ako je to samo jedna rečenica?) kratka forma danas prolazi najbolje, pa zbog toga i ja svoju rečenicu privodim kraju, uz priznanje da o mađarskoj rečenici nijesam ništa znao (osim ukoliko ima veze sa “Kertesovom rečenicom”), otkrio sam je kao veoma tešku formu, a moja loša i neuporedivo kraća rečenica je samo znak koliko je teško pisati na taj način.