Pol Virilio, mislilac rata i katastrofe.

Pol Virilio, mislilac rata i katastrofe. – Od kada je kao desetogodišnjak preživeo bombardovanje Nanta, njegovu imaginaciju zaokupljaju slike velikih razaranja. Na tim slikama Virilio je izgradio neku vrstu fenomenologije rata. “Arheologija bunkera” naziv je izložbe koja ga je 1974. godine učinila slavnim u Francuskoj. Danas se u pariškom Fondation Cartier održava izložba Ce qui arrive, koja bi trebalo da bude početak Viriliovog projekta stvaranja muzeja katastrofa. Na toj izložbi nesreća je nešto što se zbiva, što nam se događa i što nije samo slučajnost, već se pokazuje kao neizbežno, pa stoga i sudbinski. Čak je i prvi “svetski građanski rat globalizacije”, koji je, po Viriliju, počeo 11. septembra 2001. godine, zapravo nesreća. Rat sa Irakom, veruje Virilio, izgubljen je i pre nego što je počeo. Za Frankfurter Rundschau, sa Polom Viriliom razgovarala je Martina Majster (objavljeno 1. februara 2003.)  

 

Nesreće su svuda 

Frankfurter Rundschau: Džordž Buš mlađi bi sigurno dao za pravo starom generalu Klauzevicu koji je rekao da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Vi smatrate da je ta definicija zastarela. Šta je zapravo rat?

Pol Virilio: Napadi od 11. setpembra predstavljaju veliku, istorijsku cezuru u vojnom poretku, cezuru koja bi se mogla po značaju izjednačiti sa Hirošimom. Verujem da ovaj strašni napad, u kojem je kao sredstvo iskorišćena nesreća, avionska nesreća, predstavlja preokret za postojeći strateški poredak. Ušli smo u doba post-klauzevicevskih ratova. Klauzevicev rat je politički rat, sa političkim strukturama, državama, zastavama, objavama rata. Svega više nema od kada je na scenu stupio veliki terorizam. Najstravičnije nesreće sada su jedna moguća forma globalnog konflikta.

Kako to mislite?

Naša društva su sada tako krhka, tako je krhak naš napredak da je i sama nesreća postala moć kojom različite grupe žele da se posluže. A vojni cilj predsednika Buša, Irak, ni na koji način ne korespondira sa tim strateškim zaokretom. SAD zaostaju za čitav jedan rat. I to upravo zbog svoje klasične vojne snage! Čak bih rekao: njihova supermoć je njihova superslabost u ovoj novoj vrsti rata. Ne može se pobediti u ratu u kojem se više ne zna ko je neprijatelj. To je radikalna novost. Politička slabost Amerike ima svoj temelj u njenoj vojnoj nadmoći.

Vi mislite da je Amerika već izgubila ovaj rat?

Pol Virilio: Da, zato što ovaj rat ne predstavlja odgovor na upućenu pretnju. Buš se ponaša kao neko ko odgovara na pogrešno pitanje. Ukoliko se želi pravda, mora se odgovoriti na pravo pitanje. To smo već videli u Avgansitanu. Doduše, tamo je, za razliku od Iraka, postojao dobar razlog, ali sam taj rat nije bio odgovor na pretnju.

Frankfurter Rundschau: Šta bi bio adekvatan odgovor?

Uporedimo ove pretnje XXI veka sa pretnjama iz prethodnog veka. U XX veku bilo je Sarajevo 1914. godine, Prvi svetski rat. Evropa nije želela rat, ali dogodio se atentat i svi su se našli u ratu koji je označio početak pada Evrope. Razloge za izbijanje Drugog svetskog rata svi znamo. Napad na Njujork sada za posledicu nema izbijanje Trećeg svetskog rata, već prvog svetskog građanskog rata. Prvog građanskog rata globalizacije. To je nekonvencionalan rat, rat koji nema strukturu i kojeg stoga nije moguće obuzdati. Želeo bih da naglasim: ovde više nije reč o lokalnim građanskim ratovima, kao što su španski rat, ili nedavno vođeni ratovi u Jugoslaviji. Reč je prvom globalnom građanskom ratu, o prvom civilnom svetskom ratu globalizacije koji islamističke grupe, i druge interesne grupe i teroristi, vode tako što koriste slabosti države. Danas su sve države slabe, globalizacija nije ojačala države. To se ne odnosi samo na “otpadničke države”, kako ih je nazvao Buš, već na sve. Čak i SAD su slabe. Pogledajte samo Putina: nikako ne uspeva da savlada destabilizaciju koju izaziva pretnja upućena od strane čečenskih pobunjenika.

Moram da ponovim pitanje – kako se možemo odbraniti od novih vrsta pretnji?

Najpre treba da na novi način uvažimo i priznamo znanost koja se bavi katastrofom. Hana Arent je rekla da su napredak i katastrofa dve strane iste medalje. Supstanca se ne može odvojiti od nesreće. Što je moćnija supstanca – a to je tehnički objekat, energija – to je i katastrofa veća. U napretku ruku pod ruku idu ono što je dobro i ono što je strašno u nesreći, oni uslovljavaju jedno drugo. Stoga nam je potrebno političko razumevanje najveće moguće katastrofe. Zbog napretka, i iz njega proizašle krhkosti naših društava, velika katastrofa je razorna koliko i rat.

Setite se prvog napada na Svetski trgovinski centar 1993. godine. Tada je bilo krivaca. Šta su oni hteli? Oni su hteli da iskoriste slabost u građevinskoj konstrukciji tih kula. Hteli su da jedna kula padne na drugu i da tako sahrani 200.000 do 250.000 ljudi. Sa 600 kilograma ekploziva i starim, pozajmljenim kamionom, četvoro, petoro ljudi je želelo da napravi katastrofu koja bi se merila sa Hirošimom. Hoću da kažem da je prava moć sada u velikim nesrećama koje teroristi mogu da izazovu koristeći minimalna sredstva.

Vaša ideja da se napravi muzej katastrofa, kao i vaš pledoaje za nauku o katastrofi, samo su pokušaji da se katastrofa pripitomi. Vi želite da u muzej smestite nešto čime već odavno ne može da se vlada…

Još je Aristotel rekao da nije moguća nauka o nesreći. Ali može, i mora biti filozofije nesreće. No, ona još ne postoji. Potrebna nam je filozofija tehnike, koja će obuhvatiti i filozofiju tehničkih nesreća. Čitava budućnost filozofije zavisi od toga kako će se izboriti sa tom eshatološkom dimenzijom. Sa mišlju kraja. Napredak je eshatološki. Kada Deneš Gabor, mađarski nobelovac, kaže da će čovek napraviti sve što se tehnikom može uopšte napraviti, to je izraz uverenja da je tehnika fatum, naša sudbina. To će reći: potrebno je voditi neku politiku u vezi sa tom eshatologijom. Postoje ekološke partije, koje su u osnovi partije ekoloških katastrofa, ali to nije dovoljno. Moramo razviti inteligenciju konačnosti. Moramo misliti te granice, kao što moramo misliti i granice bioloških nauka. Nužna je filozofija katastrofe. Ono tragično se vratilo u poredak teatra (u smislu u kojem je to Niče formulisao), dakle, tragično je u nauci i tehnici.

Na vašoj izložbi “Ce qui arrive” (“Ono što dolazi”) publiku iritira to što ste vi nesreće stavili zajedno sa atentatima i ratovima, to jest smišljenim akcijama.

Terorizam je anoniman, tajan, ne bira i u izvesnom smislu neuhvatljiv. On sam se poigrava svojom višesmislenošću. Setite se sinagoge u Đerbi. Nije se znalo da li je to automobilska nesreća ili teroristički napad. Vlada izvesna nesigurnost kada je reč o karakteru događaja kojima se teroristi igraju. Oni koriste nesigurnost nesreće i njenu moć. Setite se Svetskog trgovinskog centra: to su dve avionske nesreće, bez eksploziva, bez bombi. Nekoliko ljudi, nekoliko noževa i dva aviona, a ubijeno je 3.000 ljudi, dok je u Perl Harburu, uz upotrebu čitave vojne mašinerije, ubijeno 2.500 ljudi. Ta vrsta nesigurnosti je deo strategije novog rata.

S druge strane, može se opaziti i kretanje u suprotnom pravcu, naime pokušaj da se za počinioce traži odgovornost.

Da, takav slučaj je recimo Černobilj. Porodicu direktora atomske centrale morala je da bude pod stražom da ih ljudi ne bi masakrirali. A taj čovek, direktor, naravno, nije bio kriv. On je bio odgovoran, ali ne i kriv. Postoji čitava debata o krivici i odgovornosti. Ko je kriv? Nauka, naučnici, tehničari ili inženjeri? Opet imamo problem sa eshatologijom, ali ovaj put pravni. I pravosuđe će morati da postavi pitanje konačnosti.

Da ponovim – kada govorim o konačnosti i eshatologiji želim da kažem da se nalazimo na ivici ne zbog naše slbaosti, gluposti i pogrešaka, već upravo zbog naše moći i uspeha. To je neverovatan paradoks. Upravo to važi i za Amerikance. I taj paradoks je bolna tačka mogućeg rata u Iraku.

Zanimljivo je da se za vreme prvog Zalivskog rata govorilo o pametnom oružju, a sada vidimo da je oružje otmičara pametnije…

Osim toga, oni koriste moć sudbine, a ne premoć vojske. To je veoma važna misao koju bih želeo da objasnim: stare države su bile moćne na osnovu svoje vojne moći, to je nešto što zna svako dete. Danas teroristi uz pomoć principa nesigurnosti igraju upravo na krhkost našeg društva, na uspeh modernih društava: ustremljuju se na zgrade, avione, atomske centrale, sve ono što je postalo moć za sebe. Neviđena moć. U pitanju je moć sudbine jer ta fragilnost našeg društva jeste naša sudbina. Sudbina naše podmornice jeste da potone. Aviona da padne. Tu sudbinu teroristi iskorištavaju. To je genijalno – i istovremeno gnusno.

Tokom Zalivskog rata mnogo ste pisali o slikama i njihovoj moći. Pre dve godine gledali smo živi prenos rušenja tornjeva u Njujorku. Kakvo razaranje su izazvale te žive slike?

Još nismo potpuno shvatili da je taj napad bio ikonoklastički, da je bio usmeren na uništavanje slika. Talibani su postali poznati kao uništitelji slika kada su uništili statue Bude u Bamijanu. To je bio klasičan primer uništavanja slika preko uništavanja vajarske reprezentacije. Isto uništavanje slika – samo što su sada u pitanju bile zapadno-kapitalističke reprezentacije – ponovljeno je u slučaju Svetskog trgovinskog centra. Za razliku od ranijeg “skulptorskog” napada, ovaj je bio “arhitektonski”. Sada na red dolazi i treći napad na slike, naš, kojeg mi još uvek nismo svesni: napad televizijskih stanica, prezentacija, ne više reprezentacija; uživo prenesene i svuda prikazane prezentacije napada. Sada postoji još samo jedna slika i ona se beskrajno ponavlja. Jedini uporedivi primer koji mi pada na pamet jeste spuštanje čoveka na Mesec. I tu je u pitanju samo jedna slika i čitav svet mora da veruje u tu sliku.

I kakve su posledice?

Postajemo žrtve cenzure zato što nam preostaje samo jedno jedino stanovište.

Postoji još jedna slika koja se stalno ponavljala – Osama bin Laden. Zašto je on sada nestao?

Više ga nema zato što je na njegovo mesto došao Sadam Husein. Reč je o prostoj zameni. Bin Laden je iskorišćen 2002, u toj godini velike nesigurnosti. Kada je Amerika odlučila da u igru uvede Sadama, Bin Laden je izbrisan iz njene svesti. Opet smo u teatru medijske reprezentacije koja raspolaže zamenjivim junacima. Katastrofa se zapravo ne tiče samog Sadama, pa ni Bin Ladena, već ove istorijski nove forme pretnje.

U svojoj novoj knjizi “Voyous” (“Otpadnici”) Žak Derida tvrdi da se radi o ratu koji se vodi u tuđe ime. Da li se slažete sa njim?

Potpuno. Mislim da je izbijanje rata u Iraku izbijanje prvog rata globalizacije. I on će trajati više generacija.

Nije li taj rat već odavno izbio? Naše sećanje za katastrofe je vrlo kratko, već smo zaboravili da su posle 11. septembra bili Đerba, Bali i Kenija…

Dodajte tome i Tuluz u kojem je prošlog septembra u vazduh odletela jedna fabrika. Tada je i državni tužilac bio smenjen, a i počinioci su se javili. Dakle, izgleda da je to ipak bio atentat i da se time otvorila jedna dimenzija koja je za Evropu sasvim nova. Čini se da se lako mogle ponoviti takve stvari u sličnim fabrikama – a atomske centrale da ni ne pominjem. Kada budemo raspolagali dokazima da je to zaista bio napad, sve će se u Evropi promeniti. Onda se Evropa više neće moći držati po strani od ovog prvog svetskog građanskog rata.

Zaborav nas često štiti, ali u ovakvim slučajevima ima u sebi i nečeg samoubilačkog…

Zato je neophodno napraviti taj muzej katastrofa, kao što postoje i ratni muzeji. Niko ne dovodi u pitanje nužnost postojanja ratnih muzeja. Ne kažem da su oni dobri, ali su neophodni. Kao i veliki sukobi, tako i velike nesreće zahtevaju rad sećanja i rad tuge. To je velika političko-filozofska nužnost.

Vi ste za vreme Zalivskog rata tvrdili da se promenila paradigma ratnog poretka. On je postao medijske prirode. Kako novinar u medijskom ratu danas može da dezertira, govoreći u prenosnom smislu te reči?

Ne znam, to je veliko pitanje. U njemu se odlučuje o demokratiji. Onog dana, kada se u ime slobode mišljenja pozove na masovno ubistvo, tog dana demokratija nestaje. Ekran je jednom zanavek napredovao do stvarnog bojnog polja. Na njemu se sve odvija. Verujem da su živi prenosi prezentacija, a ne reprezentacija. Oni su više od odraza stvarnosti, oni su prezentacija stvarnog. U tome je moć živog izveštavanja: u njegovoj prezenciji.

Mnogo ste razmišljali o nestanku tela. Trenutno doživljavamo nešto upravo suprotno. Gotovo svakodnevno se negde na svetu telo koristi kao poslednje oružje. Kako do toga dolazi?

I biotehnička revolucija, dakle nagoveštaj da će biti klonova, kao i masovni samoubilački atentati, ponovo nas primoravaju da se sa smrću suočimo na političkoj ravni. Međutim, u pogledu samoubilačkih atentata mi smo potpuno bespomoćni. Oni prevazilaze moć uobrazilje jednog ateiste. Moć samoubistva zadala je udarac ateizmu. Povratak tragedije je povratak samoubistva. Isuviše dugo smo potiskivali tragediju u Evropi, verovatno zato što smo je tako intenzivno proživeli.

Neki američki filozofi, recimo Majkl Volcer, razmišljaju o legitimaciji rata, odnosno o ideji pravednog rata. Šta vi mislite o tom konceptu – postoji li pravedni rat?

Verujem da je pravedni rat nekada postojao. Ali globalizacija rata ne može biti pravedna. Ili, drugačije rečeno: pravedni rat može biti pravedan sve dok je lokalan. Ako se radi o svetskom ratu, onda on više ne može biti pravedan. U takvom svetskom ratu postavljaju se nečuvena pitanja pred kojima smo potpuno bespomoćni i koja nas vraćaju na starogrčke mitove.

U Nemačkoj je primetan jedan zanimljiv fenomen – povratak Drugog svetskog rata. Najpre se pojavo roman Gintera Grasa “Račjim hodom”, koji govori o potapanju nemačkog broda sa ranjenicima, a zatim i “Vatra” Jerga Fridriha, knjiga  koja takođe govori o ratu i Nemce prikazuje kao žrtve. Kako to tumačite?

To znači samo to da ponovo ulazimo u rat. Za vreme Hladnog rata takve teme nisu bile na dnevnom redu. Postojao je pobednik i pobeđeni. Danas će biti samo pobeđenih. To je prava pretnja.

Jednom ste rekli da je Jinger čovek rata, a da ste vi dete rata. U čemu je razlika?

Čovek rata je odgovoran, ako ne i kriv. Dete rata je istovremeno žrtva i svedok. Rođen sam 1932. godine i stoga sam bio očevidac Drugog svetskog rata. Sećam se užasa, bombardovanja Nanta, bežanja. Pošto sam bio dete, nužno sam bio posmatrač ljudi rata. Zadržao sam tu perspektivu i verovatno ne bih napisao nijednu od ovih knjiga koje sam napisao da nisam rastao u gradu koji je bio potpuno uništen bombama.

Izvor

Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments