Prolaznost i sreća

Šopenhauer kaže u “Svijet kao volja i predstava”:
 
“Život je klatno između težnje za srećom (boli) i dosade”
 
On kaže da mi konstantno postojimo u ta dva stanja. Uvijek težimo ostvariti neki cilj i za to dajemo sve (borba, patnja, bol), ali kad ostvarimo taj cilj onda slijedi razočaranje (zato što to istinski ne želimo, nego samo tako mislimo) i nastupa nesnošljivo stanje dosade (zbog kojeg ljudi čine sve, samo da izađu iz tog stanja). Onda opet sebi postavljamo novi lažni cilj i opet patnja, borba i kada to ostvarimo, opet slijede dosada i razočaranje.
 
 
To je zato što nije moguće ostvariti mir i sreću u ovom prolaznom, materijalnom svijetu. S obzirom da je prolazan život i svijet i kada prođe jedno stanje (jedan trenutak SADA) i dođe drugo (drugi trenutak SADA), ovo prethodno kao da nije ni postojalo (ostaje samo u sjećanju – a možda i ne – uglavnom ne postoji više). Prošlost koju proživimo ne osjećamo više i ona kao da nije ni postojala. Ona je samo pojam koji je u našem umu (kao i budućnost – pojam koji projicira mogućnosti), a jedino živimo u jednom trenutku SADA koji kao da stalno umire i rađa se…i dok ovo pišem umrlo je mnogo trenutaka sada i ostao je samo jedan u kojem sam trenutno živ (do smrti kada i on nestaje, bar u ovom materijalnom (pojavnom) svijetu).
 
Kada prođe mladost i dođe starost mi ne osjećamo kao da je prošlo mnogo godina, nego kao da je prošao jedan jedini trenutak i zbog toga se javlja ŽAL za neiskorištenim prilikama u nadi da bi bilo bolje da smo to iskoristili (ali i to je varka). Poenta je da ovaj prolazni svijet nije namijenjen za ostvaranje sreće, proživljavanja ili nekog cilja i da on traje samo JEDAN trenutak. Njegova svrha nije sreća, kako Kant kaže u “Zasnivanje metafizika morala”:
 
“Da je priroda (ili Bog) htjela da budemo sretni, sigurno nam ne bi dodjelila um, jer sasvim je sigurno da su životinje putem instinkta više sretne i zadovoljne nego čovjek kao umno biće. Um nam je dat da putem njega možemo da budemo samosvjesni i slobodni, te putem slobodne volje biramo dobro, a ne zlo.”
 
Ima jedan meni drag citat:
 
“Otvorih oči – rekoše, rodio se. Zatvorih oči – rekoše, umro je. E taj treptaj oka se zove život!” (Nedžip Fazil Kisakürek).
 
To nije samo simbolično rečeno, nego mi bukvalno živimo samo jedan trenutak SADA i vrijeme nije linearno nego stalno umire i rađa se novi sadašnji trenutak. Hajdeger u djelu “Kant i problem metafizike” kaže da ne postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, nego SADA-PROŠLOST, SADA-SADAŠNJOST i SADA-BUDUĆNOST. Prošlost i budućnost su prisutni kao pojmovi prema kojim je usmjerena naše egzistencija koja postoji jedino u trenutku SADA.
Zato je jedino sreća moguća ukoliko se usmjerimo na metafizičku i vječnu realnost i shvatimo ništavnost ovog prolaznog svijeta. Zbog toga i živimo “radi drugog svijeta” (tog zamišljenog vječnog, ako postoji, ako ne onda je život tragedija – kako Šopenhauer kaže tragikomedija – na kraju umremo, tragedija, a kroz život se borimo zbog glupih ciljeva, komedija), jer ovaj svijet – niti donosi sreću, niti traje duže od trenutka.
 
Zbog toga Buda kaže najveći problem čovjeka jeste što on misli da “ima vremena”. Ako nećeš nešto uraditi i popraviti se u sadašnjem trenutku, nećeš nikada, jer poslije ne postoji (samo u umu). Imaš vremena jedan trenutak. Život je prolazan, a mi živimo u sadašnjem trenutku koji nestaje i zbog toga je neophodno da se ne opterećujemo nekim materijalnim cijevima. Kant kaže da ovaj život treba shvatiti kao igru u kojoj jedini bitno da sačuvamo dostojanstvo.
 
Tekst je preuzet sa fejsbuk stranice Filozofija
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments