Spekulativna fizika – Šeling

Spekulativna fizika – Šeling

U ovom radu autorka nastoji da objasni kako Šeling koncipira filozofiju prirode kao spekulativnu fiziku. Ovde će se raditi ne toliko na tome da se spoznaja o sadržaju prirodnih principa razvije, koliko na tome da se pokaže na koji način Šeling izdiže prirodu iz nesvesnog mehanizma. Kako dospevamo do svesne inteligencije i kako prilazimo prirodi kao nosiocu svakog mišljenja i koja je zapravo Šelingova potreba da se priroda iz svog najrudimentarnijeg stanja uzdigne do svesti.

Novovekovna filozofija donela je velike promene na svim poljima života, posebno u revolucionarnom shvatanju naučnog saznanja. Ekstrem koji stoji na suprotnom stanovištu filozofije i nauke tog doba, a posebno je važan kada se govori o tumačenju prirode, jeste religija i religijsko otkrovenje sholastičke učenosti o božanskom stvaranju sveta (theologia supernaturalis). Tako shvaćena priroda nije mogla ostati dugo održiva, obzirom da se čovekova svest o samom sebi vremenom sve više razvijala te je učenje o slobodnom stvaranju ni iz čega, ex nihilo, kako je karakteristično za to doba, ostalo neodrživom. Obzirom da hrišćanska misao deli svet na ovostrani i onostrani, novovekovna misao otklanja tu ambivalenciju i polazi od stava da čovek mora imati mnogo više poverenja u sebe, u svoje znanje te kao takav u sebi nalaziti vlast nad sopstvenih duhom. Ta pozicija stvarne samosvesti o sebi samom, doduše tada ne još u potpunosti razvijena, predstavlja duhovnu osnovu filozofije Novog veka. Dakle ,naprosto čovek spušta svoj pogled sa neba na zemlju i počinje na “novi način” da posmatra prirodu i u prirodi oko sebe nalazi odgovore na svoja pitanja. Na takvom misaonom tlu stasalo je učenje klasičnog nemačkog idealizma.

Kant, Fihte, Šeling i Hegel, predstavnici su vrhunca novovekovne filozofije. Klasična nemačka filozofija tretirana je kao jedan razvojni niz. Međutim, Šelingova filozofija se razlikuje od filozofija ostalih autora ove epohe iako se može uočiti kako Šeling vešto peuzima Kantove i Fihteove pojmove iz transcendentalne filozofije i prilagođava ih vlastitoj filozofiji. Naime, Šelingova filozofija ima jedan evolutivni karakter i ne može se posmatrati kao jedan gotov sistem, za razliku od Hegelovog sistema filozofije. Stoga se Šeling u određenom smislu veoma ceni zbog “ne robovanja sistema”. Njegovo usavršavanje pred publikom1 je zapravo jedan idealan spoj, koji treba da integriše filozofsko znanje, obimno prirodno-naučno znanje a da ne zaboravimo, Šeling je i dobar je poznavalac umetnosti i estetike. Međutim, Šelinga je navodilo lično nezadovoljstvo postignutim, umesto traženja oslonca on se opredelio za pisanjem novih tekstova.2 Dakle, kod Šelinga ne možemo utvrditi raspored nauka sistema spekulativne filozofije prirode, ali to ne znači da je kod Šelinga filozofija spontani tok razvoja misli te da kao takva nije smisleno povezana. Unutrašnja konstrukcija sistema njegove filozofije nije u tom smislu ograničena.

Poznato je da ova filozofska disciplina povezana još sa helenskim i hrišćanskim filozofima, međutim moderna filozofija prirode ipak podrazumeva jednu novu i do sada nepoznatu artikulaciju slike sveta. Veličina i uticaj filozofije klasičnog nemačkog idealizma u polju filozofije prirode, mora ovde biti utvrđena samo s obzirom na mogućnost razlikovanja prirodno naučnih otkrića. Nastanak novovekovne filozofije prirode je pretežno uslovljen razlogom za usmeravanje saznajnog subjekta, u smislu težnje ka rasvetljenju spoznajnih granica ili nekog spoljašnjeg predmeta. Opšti rezultat Kantove Kritike čistog uma uticao je na potonji obrt u mišljenju sveta, naime osnov za mišljenje ljudskog sveta, gde će se onda svet pokazati kao čovekov svet. Želja i nadahnuće za znanjem o prirodi i njenim svojstvima pomerali su spoznajne granice tadašnjeg čoveka. Ideja spekulativne fizike kao filozofije prirode smeštena u područje fizike, kao eksprementalne matematičke nauke o prirodnim stvarima, kao takva suprostavlja se demokritovskom, galilejevskom i tadašnjoj njutnovskom matematičkom razmatranju mehaničke nužnosti događaja prirode.

Ideja spekulativne fizike

Spekulativna filozofija prirode, kao sastavni deo nemačkog idealizma, nastojala je spojiti ideju o prirodi kao sistemu uma sa idejom o prirodi kao organskoj celini. To je nastojanje, na početku prisutno već kod Fihtea i Jakobija, doduše ono zapravo vuče svoje korene mnogo ranije, od Kanta i njegove Metafizike prirode, ali do značajnih rezultata je dospelo tek Šelingovim konstituisanjem spekulativne fizike.

Spekulativna fizika za Šelinga predstavlja vlastito samoproizvođenje sveta3 i svoje korene povlači iz Fihteove i Spinozine filozofije, stoga se Šelingova filozofija prirode često tumači kao “spinozizam fizike koji idealno izvlači iz realnog”. Međutim, stvar nije tako pojednostavljena i iz tog razloga napominjemo da je Šeling u spisu Filozofija slobode preuzeo jedan izvestan iskorak od Spinoze, tvrdeći kako je njegova fizika sasvim mehanička, bez duševnosti. 4 Upravo je duh, tj. duševnost ključni pojam filozofije prirode, stoga se bez korespodencije ova dva pojma “priroda i duh” ne može dovesti do spekulacije. Spekulativno pristupiti prirodi ovde znači zahvatiti duhom prirodu kao vlastitu produktivnost.

Budući da filozofirati o prirodi znači isto toliko kao i prirodu stvarati, najpre mora biti pronađena tačka od koje priroda može biti stavljena u postojanje. 5

Kada se govori o spekulativnoj filozofiji klasičnog nemačkog idealizma, duh je princip svega postojećeg, ključni pojam za razumevanje. Emprijska nauka o matematičkoj strukturi prirodnog poretka stvari razlikuje se od spekulativne fizike. Za Šelinga je filozofija prirode primenjena spekulativna filozofija, koja iz principa izvodi sistem celokupnog iskustva. Međutim, ključni i nerešivi problem koji se provlači još od Kanta i Fihtea jeste dokazivanje samostalnog bića prirode izvan one konstrukcije koju vrši ljudski um pomoću ljudske empirije.6 Za Šelinga rešenje tog problema je kada se shvati apsolutni identitet, tj “priroda kao vidljivi duh, a duh kao nevidljiva priroda”. Dakle, priroda je postajuće Ja, iskonstruisana pomoću kategorija u kojima um sebe objektivno postavlja. Objektivnost za Šelinga predstavlja prirodu koja je bez svesti, jedan sistem bez umnim radnji. Produhovljenje prirode predstavlja zadatak za spekulativnu fiziku, kao filozofiju prirode. Filozofija prirode kao jedna od dve nužne osnovne znanosti prevazilazi taj problem svojevrsnom sintezom realizma i idealizma.

U uvodnom delu Sistema transcendentalnog idealizma, gde je Šeling postavio svoju ključnu odredbu filozofije prirode7, kaže sledeće:

Skup svega samo objektivnoga u svom znanju možemo nazvati prirodom; skup svega subjektivnoga neka se zove Ja …. U svakom je znanju, međutim nužno uzajamno poklapanje obaju (svesnoga i onoga po sebi besvjesnoga) zadatak je da se to poklapanje razjasni.8

Dakle, postavlja se zadatak filozofije prirode kako ono objektivno da učini prvim i da se ono subjektivno izvede iz njega. Transcendentalna filozofija naspram filozofije prirode zauzima oprečan stav. Naime, u tom slučaju transcendentalna filozofija se bavi odnosima svesti prema svom predmetu u spoznajnom procesu i prema tome ono objektivno izvlači iz idealnog. Filozofija prirode ide sasvim suprotnim putem i ispituje apsolutno jedinstvo svega jer ničega ni nema osim apsolutne indiferencije onoga realnog i irealnog. Šeling, po ugledu na Spinozine koncepcije prevazilazi taj dualistički odnos, a tim potezom povezuje se ono apriorno i empirijsko, priroda i duh, apsolutno jedinstvo mnoštva.

U toj polaznoj tački istovremeno je označena svojevrsnost dva vrlo važna temeljna stava koja su od ključnog značaja za postavku pitanja spekulativne fizike. Ako se čvrsto držimo samo jedne strane ovih suprotnosti stižemo do nepotpunog shvatanja duha, kao njegove osnove. Nužna je tendencija filozofije prirode da od prirode dodje do inteligencije. Polazeći od toga, postaje jasno da se ove dve oprečne strane mogu usvojiti samo jedna sa drugom. Naime, upravo taj uzajamni odnos čini ono što je u novom sadržaju suštinsko. Šeling smatra da se taj niz hoda od nesvesne prirode ka duhu treba posmatrati kao niz progresivnih nivoa.9 Apsolutni identitet se može razumeti, dakle, samo na osnovi same produkcije u kojoj se svesna i nesvesna delatnost sjedinjuju.

Najviša savršenost prirodne znanosti bilo bi potpuno spiritualiziranje svih prirodnih zakona u zakone predočavanja i mišljenja. Fenomeni (ono materijalno) moraju potpuno nestati, a samo zakoni (ono formalno) ostaju. Otuda dolazi da ovoj u samoj prirodi nestaje utoliko više što sami fenomeni postaju utoliko spiritualniji i da naposljijetku sasvim nestaju, utoliko više probije ono zakonito.10

Naime, ovde leži momenat koji je svojstven Šelingovom određenju spekulativne fizike. Sve nauke u kojima je priroda shvaćena matematski Šeling odbija. Ono spekulativno – tako bismo mogli reći u Šelingovom smislu – jeste dinamičko jedinstvo protivrečja.11 Priroda je harmonija, počinje nesvesno, a završava svesno. Sama produkcija nije svršna, ali produkt jeste. Šeling kaže sledeće:

Kao što je izvesno da se pojava slobode dade shvatiti samo s pomoću jedne identične djelatnosti koja se samo u svrhu pojavljivanja rastavila u svjesnu i besvjesnu, tako je izvjesno da se priroda, kao ono što leži s onu stranu tog rastavljanja i što je proizvedeno bez slobode, mora pojavljivati kao produkt koji je svršan a da nije proizveden prema nekoj svrsi, tj. kao produkt koji je ipak takav da je proizveden sa sviješću, premda je djelo sljepog mehanizma. 12

Tako protivrečje subjekta i objekta neda se razjasniti ni u kakvom drugom sistem osim u sistemu transcendentalnog idealizma, jer svaki drugi poriče jedno od ta dva. Harmonično jedinstvo različitosti predstavlja jedan sistem, istovremeno povezan i suprostavljen. Time, međutim, pitanje spekulativne fizike nije još rešeno, ono je samo postavljeno u najopštiji okvir. Jer ono što je sinteza razlike učinila za Šelinga je opšti zakon prirode, “igra” posebnih delova, na temelju onoga što nam tek omogućava postavljanje delova. Otuda nam je jasno da Šelingova koncepcija filozofije prirode fundamentalno suprostavljenih polova posmatra kao progresivni proces. Isto se tako priroda neprekidno kreće ka duhu, kao što se i duh neprekidno kreće ka prirodi. Svako od njih može učiniti onim što je prvo, i jedno kao i drugo mora se desiti; isto onako kao Ja tako se i priroda mora učiniti onim što je prvo.13 Odluku u tome da li postoji veza takve vrste doneo je Šelingov naslednik. Time je, uporedno sa pojmovima spekulativnog uma, istupila i kritika spekulativne fizike.

Naime, Hegel u svojoj Istoriji filozofije tvrdi:

Ono što je u Šelingovoj filozofiji nesavršeno sastoji se u tome što se tačka indiferencije subjektivnog i objektivnog postavlja napred, što se taj identitet postavlja apsolutno, a da se pri tome ne dokazuje da je ono što je istinito. 14

Prema tome, izgleda da se istina ovde ogleda u onome konkretnom, u iskustvenom. Hegel kaže kako Šeling postupa kao Spinoza, da pretpostavlja, postavlja aksiome. Kada se filozofira tako, Hegel smatra da to treba da bude dokazano. Logičko posmatranje nije ono do čega je Šeling dospeo. Ta nije, da smo prevashodno morali, da bismo izveli logički dokaz, tragati za iskustvom. Šelingova filozofija počiva na stanovištu onoga istinitog, u običnom govoru istine ”mišljenja i bitka”, stoga se ono istinito pokazuje kao konkretno. Konkretno je ono što predstavlja proces, živo kretanje.

Pravi dokaz da taj identitet jeste ono što je istinito mogao bi se, naprotiv, izvesti jedino tako da svako za sebe ispita u njegovim logičkim odredbama, to jest u njegovim suštinskim odredbama: iz čega bi potom moralo izaći da se ono što je subjektivno sastoji u tome što se pretvara u ono objektivno, i da se ono što je objektivno sastoji u tome što ne ostaje takvo kakvo je, već se subjektivira. Na samome onome što je konačno moralo bi se pokazati da ono sadrži u sebi protivrečnost i da se pretvara u ono što je beskonačno; tako bismo, dakle, imali jedinstvo onoga što je konačno i onoga što je beskonačno. 15

Glavna teškoća Šelingove filozofije u celokupnom smislu nije se sastojala samo u tome šta je Hegel tvrdio za njegovu filozofiju prirode, pored Hegelove kritike uskoro su nastupile i druge neprijatne osude. Ugledni naučnici prestali su da pružaju podršku Šelingovom radu. Jedan od glavnih podstreka u Šelingovoj mladosti, čuveni Gete, sada se izajsnio protiv Šelingovog angažmana na univerzitetu u Jeni. Duhovna situacija s kraja Šelingovog stvaranja se znatno razlikovala od situacije tokom njegovog mladalačkog doba, time sama po sebi nije bila pogodna za “revolucionarna”stvaranja.

Istina, Šeling zastupajući tezu o identitetu prirode i duha možda nije uspeo da opravda teoriju o apsolutnom jedinstvu svega. Ali je, zasigurno izvanredno postavio svoja dva filozofska korelata, filozofiju prirode i transcendentalnu filozofiju. Područje sintetičkog jedinstva do tada je bilo zanemareno i u nekom uslovnom smislu – zapušteno. Šeling je svojim sistemom transcendentalnog idealizma bio podsticaj za vitaliste i neovitaliste. Prema tome, njegova filozofija predstavlja veliki prilog ne samo za filozofiju nego i za prirodne nauke. Između ostalog, sada se jasnije pokazuje da ovim zaokretom (prevladavanjem mehanističke koncepcije dinamičkim modelom razumevanja prirode) kako je Šelingova filozofija kročila u beskonačno. U tom novom odnosu između konačnog i beskonačnog, između realnog i irealnog,apriornog i empirijskog, Šeling je sazdao, nasuprot Fihteu, Kantu, Jakobiju, Spinozi novi tip filozofskog mišljenja – moderni pojam prirode.

Za P.U.L.S.E Mirjana Đilas

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

Literatura:

Šeling F.W.J. “Sistem transcendentalnog idealizma” u Filozofija klasičnog njemačkog idealizma, Filozofska hrestomatija, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb;

Šeling, F.W.J. “ Prvi nacrt sistema filozofije prirode” ili “O pojmu spekulativne fizike i unutrašnjoj organizaciji sistema te nauke”, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci;

Šeling F.W.J. “Filozofija slobode”, Plato, Beograd;

Aćimović M. “Ontologija prirode”, Akademska knjiga, Novi Sad;

Aćimović M. “Ideja spekulativne fizike”, Arhe III, 5-6/2006, Novi Sad;

Pavlović B. “Filozofija prirode”, Naprijed, Zagreb;

Hegel, G.W.F. Istorija filozofije III, Kultura, Beograd;

Vladimir Filipović “Filozofija klasičnog njemačkog idealizma”, Filozofska hresomatija, Nakladni zavod Matice Hrvatske;

Perović M. “Istorija filozofije”, Grafomedia, Novi Sad;

1 G.W.F. Istorija filozofije III, Kultura, Beograd. str.

2 G.W.J Šeling, Prvi nacrt sistema prirodne filozofije, predgovor: Dragan Prole

3 Ova ideja je najpre razvijena kod Fihtea, shvaćen svet kao moj svet. Na delu je akt slobode praktičkog uma.

4 Aćimović M. Ideja spekulativne fizike, u Šeling, Filozofija slobode, Plato, Beograd, 1998, str.25

5 Šeling,F.W.J Prvi nacrt sistema filozofije prirode, Izdavačka knjižnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, str.9

6 Pavlović B. Filozofija prirode, Naprijed, Zagreb, 1978, str. 78

7 Sistem transcendentalnog idealizma nije jedino delo, jer se na brojnim mestima u Šelingovim spisima spominje spekulativna fizika, Poput: Nacrta sistema prirodne filozofije, Časopisa za spekulativnu fiziku , Bruno, Prikaz moga sistema filozofije

8 Šeling, F.W.J. Sistem transcendentalnog idealizma u Klasični njemački idealizam, Nakladni zavod Matice Hrvatske, str. 198

9 Perović M. Istorija filozofije, Grafomedia, Novi Sad, str.210

10 Šeling, F.W.J Sistem transcendentalnog idealizma, Nakladni zavod Matice Hrvatske, str.199

11 Perović M Istorija filozofije, Grafomedia, Novi Sad, str.210

12 Šeling, F.W.J, Sistem transcendentalnog idealizma, Nakladni zavod Matice Hrvatske, str. 223

13 Hegel, G.W.F Istorija filozofije III, Kultura, Beograd, str.511

14 isto, str. 519

15 isto, str.519

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Ivan Nikolić
Ivan Nikolić
5 years ago

Autorka polazi od stava – Obzirom da hrišćanska misao deli svet na ovostrani i onostrani, novovekovna misao otklanja tu ambivalenciju i polazi od stava da čovek mora imati mnogo više poverenja u sebe, u svoje znanje te kao takav u sebi nalaziti vlast nad sopstvenih duhom.
U ovakvim stavom čovek nema referentnu tački i sam sebe proglešava najvećom vrednošću.Bez referentnog cilja čovek je dezorijentisan, zbunjen i zaveden svojim samoljubljem.
Podela mora postajati inača bi kretanje stalo.
Drugi deo tvrdnje negira prethodno po principu: ja iznad svega.To je upravo i Nučeova osnova filosofije čoveko-boga.
Kant sam tvrdi da je čoveka ograničio da bi beskonačnost ostavio Bogu. Hegel je govorio u geometrijskom smislu, o koncentričnim krogovima. Gde je čovekova hijerarhijska pozicija smeštena u najširem krigu bitisanja. Kad su ga stusdenti pitali,šta je van tog kruga? On je jasno odgovorio Božanska promisao, nama nedostupna.