Stendal – “Crveno i crno”

„Danas se može dosegnuti do istine samo kroz roman“
Za savremenog čitaoca iz XXI veka, francuski klasici XIX veka često deluju lepo ali pomalo zastarelo, baš kao neka sjajno izgrađena, velelepna ali pomalo zapuštena građanska kuća – sa ogromnim, previsokim stepenicima, prevelikim mermernim hodnicima, prozorima koji ne zatvaraju dobro i ne štite od spoljne klime – i gde se i danas možda živi sa stilom, ali neudobno.
 
Sva ta građanska dekoracija u pozadini i strukturi priče, šuštanje krinolina, frakovi i cilindri između redova, društvena hijerarhija, etikete i ceremonijali …sav taj bon-ton, ideologije i klasne borbe, uspon kapitalizma u senci revolucije… svi ti realisti ili romatičari – Balzaci, Igoi, Floberi ili Zole – koliko njihovo pisanje još može da izazove trepet u srcima i dušama savremenog čitaoca?
 
I Stendalov čuveni roman Crveno i crno – hronika godine 1830, poput boja u naslovu, mešavina je u kojoj se prepliću, s jedne strane klasična priča o jednom društvu, manirima i običajima koje nas može zanimati samo kao davno prihujala istorija ali, s druge strane, to je briljantna psihološka analiza – traganje za razumevanjem dubina ljudske duše stalno podložne silama strasti, emocija, ideja, poriva…
 
 
Anri Bel, koji se potpisivao pseudonimom „Stendal“, nije bio profesionalni pisac, poput Balzaka ili Igoa. Karijeru je proveo u državnoj službi (oficir u vreme Napoleona, službenik i sitni diplomata u vreme Restauracije Burbona). Počeo je pisati iz ličnog zadovoljstva u zrelim godinama. Tri velika romana – Crveno i crno, Kartezijanski manastir u Parmi, Lusijen Liven – napisao je u doba kada je već imao oko pedeset godina (poslednji od ova tri romana, nezavršen, objavljen je tek posmrtno). Dela su mu se slabo prodavala za života, a većina njegovih spisa objavljena je tek nakon 40 godina od njegove smrti (umro je 1842 g).
 
Inspirisan stvarnim događajem iz crne hronike, roman Crveno i crno je usredsređen na jednu ličnost i njen život: Žilijen Sorel je mladić koji je potekao iz siromašne porodice (otac, kojeg Žilijen duboko mrzi – kao i Standal svog – je po profesiji običan stolar) ali po mnogim fizičkim i psihološkim osobinama on je iznad svoje okoline. Lep, stasit, nadprosečno inteligentan, sa izuzetnom memorijom (može da izrecituje Bibliju na latinskom; treba mu par sati da zapamti ceo sadržaj novina) Sorel želi društveni uspeh po svaku cenu u rigidnom, hijerarhijskom društvu u kome su poreklo i novac ključni za svaki položaj. Prošlo je Napoleonovo doba, očajava Sorel, kada je neki odvažan i spretan kaplar mogao postati maršal. U njegovo vreme, jedini moguć put za siromašne i sposobne mladiće bila je karijera u crkvi. Ipak, pokazalo se da postoji i prečica: veza sa nekom uticajnom ženom. Sorel bira ulogu „čoveka naviklog da blista pred ženama“.
 
U liku Žilijena Sorela Stendal je izgradio nezaboravan tip junaka koji „želi da uspe“, rastrzanog između ambicija, prikrivene sračunatosti i nagona strasti. Ambiciozan, hrabar i preko svake mere samoljubiv, Sorel visoko vrednuje sopstvenu ličnost („ja sam aristokrata po svom srcu“) i drži do ponosa i časti onoliko koliko s druge strane u sebi prezire i mrzi društvo u kome je nastojao da ostvari svoje ambicije. Istovremeno on je prikriven i uzdržan prema okolini jer se u „laži i licemerju nalazi ključ uspeha u modernom društvu“ i jer se „čovek ne sme uzdati u drugog čoveka“.
 
Stendal je nazvan „najvećim psihologom našeg vremena“ (Ten) i po tome je na neki način bio preteča Dostojevskog. Ali „poetsko majstorstvo Stendala se najviše oseti u momentima kada prikazuje i analizira strasti svojih junaka“ (S. Cvajg). Ono gde dostiže apsolutni vrhunac književnog i psihološkog umeća, ono po čemu njegovi romani nikada neće stariti – to su opisi psihologije ljubavnih afera – izvanredno suptilne scene udvaranja i zavođenja prikazane kroz svest samog junaka: to približavanja dva bića – od prvih koraka do uspostavljanja veze, „kristalizacija“ ljubavne veze (termin koji je smislio Stendal), slika uzleta i padova u dušama uronulim u haos nekontrolisane strasti, gde se – sve u nijansama i prelivima – mešaju želja, simpatija, oduševljenje sa fazama razočarenja, odbojnosti, straha, pa i mržnje… Ljudska bića koja tamo – amo slede svoju sudbu poput čamca kog bezglavo bacaju talasi u buri. Anarhija koja se skriva negde u srži ličnosti.
 
Roman je podeljen na dva dela koji predstavljaju istovremeno dve etape Sorelovog uspona i dve društvene sredineu Francuskoj 1830: prvi okvir njegovog napretka je bogata građanska sredina u provincijskom gradiću, drugi stepen je prestonica – Pariz -i visoko aristokratsko društvo. Okosnice oba dela su priče o dve junakove ljubavne afere kojima u skladu sa svojim vatrenim karakterom i bezgraničnim ambicijama krši društvene konvencije. U prvom slučaju, redi se o Žilijenovoj vezi sa gđom Renal, bogatom naslednicom, suprugom gradonačelnika i majkom dece koje podučava.
„Pošto gđa. Renal nikada nije čitala romane, nije ni poznavala sve nijanse svoje sreće“ ironično podvlači Stendal uticaj klasičnog romana na promene društvenih naravi i načina na koji se voli (na drugom mestu on navodi naslove nekih od romana koji su stvarali obrasce ponašanja u ljubavi: „Manon Lesko“, „Nova Eloiza“, „Pisma portugalske kaluđerice“ i dr).
 
Izbegavši mogući skandal, Sorel koristi svoje crkvene veze da bi napustio provinciju i sticajem okolnosti ulazi u službu markiza Le Mola, čiju mladu i neudatu kćerku i naslednicu uspeva da zavede. Istovremeno vođen paralelno svojim sračunatim ciljevima i vatrom strasti (Stendal majstorski kombinuje suprotnosti u junakovom karakteru) Sorelov životni put prolazi kroz neočekivane obrte da bi kulminirao u romantično-tragičnom kraju.„Sav njegov život bio je samo dugačka priprema za nesreću“.
 
Kombinacija realizma i romatizma „Crveno i crno“ je po stilu neobičan i za ono vreme vrlo originalan roman koji će Štefan Cvajg označiti kao „prvi ekperimentalni roman koji će naknadno spojiti psihologiju sa literaturom“.
Neobičan karakter Anri Bela – Stendala, koji se tokom celog života potpisivao raznim pseudonimima i voleo mistifikacije, pokazao se i posle smrti: na posmrtnom spomeniku po njegovoj želji ostalo je zapisano lažno ime: „Arigo Bejli, iz Milana. Pisao je, voleo, živeo“.
 
„Pišem za možda 200 čitalaca…Razumeće me tek naredna generacija – postaću poznat 1880. godine, razumeće me 1920“, zapisao je proročanski Stendal.
 
 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments