Stevan Sremac, prepoznatljiv po svojoj literarnoj manifestaciji realizma, sofisticirano je upotrebljavao jezik i dijalekat kroz duh lokalizama i običaja s ciljem autentičnog prikaza kulturnog identiteta. Njegova najpoznatija literarna ostvarenja transcenduju površinske narative produbljujući analizu kulturne matrice. Sremčeva proza, umjetnički oblikovana, posvećuje se proučavanju dinamike ruralnog života, a naročito sela kao temeljne jedinice društva u kasnom 19. vijeku. Kroz portrete svojih likova, Sremac konstruiše prikaze tradicije, običaja i vrijednosti koje čine tkivo zajednice. Glorifikujući kolektivni duh zajednice kroz svoje pisanje, apologet zajedništva suptilno naglašava dihotomije ukorijenjene u tradiciji i konzervativnosti. Artikulišući sukobe između tradicionalnih normi i progresivnih trendova, orijentiše pažnju čitalaca na inherentne tenzije unutar društva. Ističući dijalektički aspekt jezika, Stevan Sremac je prevazišao puki opis, kreirajući dublje slojeve značenja dosegao je viši nivo u realizmu. Njegova djela postaju refleksija kompleksnosti kulturnog identiteta, odražavajući ambivalentan odnos prema tradiciji, slavlje zajednice ukršta se uz kritički osvrt na savremene tendencije. Sremčeva vizija kulturnog identiteta, izražena kroz prefinjene književne strategije, ovjekovječeno dokumentuje specifičnosti društva toga doba. Vojvođanski akademik i “pisac sa beležnicom” širokim opusom pruža dubok uvid u paradokse, izazove i evoluciju kulturnog nasljeđa.

Njegova spisateljska vještina u koloritu izraza i alegorija prožima ontološku nit naroda s majstorskom preciznošću, tkajući slojeve konzervativizma koji sežu u same temelje historicizma. Čarolija i kultura pera na platnu književnosti otkriva pejzaže kulturne identifikacije, urezane u vjekovima prošlosti, a opet žive, pulsirajuće, iščekuju budućnost. Sremčev umjetnički mozaik prostire konzervativizam kao neizostavnu česticu identiteta naroda. Poput starih zidina koje čuvaju uspomene, on oslikava povezanost s tradicijom, postavljajući temelje na kojima će se graditi dalja vizija identifikacije. Kroz njegove oči, prošlost postaje živa lekcija, a historicizam postaje ključ za otključavanje vrata budućnosti. Ontološka spona Sremčevih priča provlači se kroz svaku rečenicu njegovog pisanja, stvarajući ne samo likove već i duh samog naroda. Iz dubina istorije, shodno svojoj profesiji, izvlači elemente koji definišu kulturnu suštinu, oblikujući je u formu trajne identifikacije. Njegova ruka piše o vrijednostima koje odolijevaju vremenu; o tradiciji koja je korijen iz kojeg naraštaji crpe snagu. U vezi s tim, lako je shvatiti kada se kaže da Sremac nije izmišljao teme o kojima je pisao. Metaforički, identitet naroda postaje ptica koja ne leti samo sadašnjoj stvarnosti. Zato Sremac gradi most između tih vremenskih dimenzija, stvarajući pripovjedačku nit i filozofske drumove koji vode ka suštini kulturne detekcije i verifikacije u sadašnjosti. Na temeljima historicizma, oslikava prostor i stvara senzibilitet koji nije pasivni zbir trenutaka već i vodič kroz vjekove. Njegova vizija identifikacije nije ograničena na prolazne pojave; umjesto toga, ona je monumentalna građevina, čija arhitektura odražava tajnost vrijednosti i suštine. Stevan Sremac postaje graditelj kulturne identifikacije, a njegovo pero postaje klesarski dleto koji oblikuje konzervativnu skulpturu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Shodno tome, zahvaljujući svojoj stvaralačkoj bravuri, izdiže se iznad obične književnosti, stvarajući imperativ koji duboko zaranja u srž kulturne identifikacije. Njegova remek-djela nijesu samo sagledavanje prošlosti; to je putovanje kroz vrijeme u kojem se stvara temelj na kojem počiva vizija pronalaženja i evaluacije jednog naroda.

Kroz pisanje, konzervativizam za Stevana Sremca postaje arhitektonski koncept, čvrsto izgrađen na temeljima historicizma. Njegovo pero istražuje dubine prošlosti kao katalizatora za promjene i rezervoar vrijednosti koje Stevanu Sremcu postaju ključne za definisanje identiteta naroda. U rukama Stevana Sremca, priče su svjedočanstvo o kontinuitetu, očaravajući poetskim izrazom koji transcenduje vrijeme. Sremac slika prošlost bojama koje odzvanjaju emocionalnom rezonancom. Njegova vizija identifikacije, često nedokučiva i neprikosnovena, ne ograničava se na prolazne trenutke. Kroz njegove stranice, tradicija nije samo oklop odbrane, već i vodič kroz lavirinte, dok njegove riječi postaju arheološki alati koji ne samo da kopaju po slojevima istorije već i kreiraju budućnost. Stvarajući književnost i temelje kulturne baštine, njegova djela iznikla kao stubovi, čvrsto održavaju zidine konzervativnog hrama kolektivnog identiteta. Stevan Sremac, izvan književnosti ostavio je neizbrisiv pečat kao veliki tradicionalista. Njegovo djelo nije bilo ograničeno samo na analizu tradicije; naprotiv, bio je izuzetan kritičar, precizno ocrtavajući i dihotomizirajući propuste u primjeni tradicionalnih pristupa. Njegova sinteza i interpretacija istorije naroda bila je duboko ukorijenjena u duhu historicizma, što nije iznenađujuće s obzirom na njegovu struku kao profesora istorije. Kroz svoj rad je postavljao osnove tradicionalizma, uz  to istražujući nijanse i propuste u njegovoj primjeni. Njegova analiza nije bila ograničena samo na površinske aspekte tradicije; umjesto toga, detaljno je istraživao kako su se različiti narodi nosili s tradicijom kroz istoriju. On je postavljao ključna pitanja o evoluciji tradicionalnih vrijednosti, propitujući kako su se one održavale u životu naroda. Često nam ukazivajući na diskrepancije između teorije i prakse, naglašavajući važnost tradicije i kritičkog odnosa kako bi se izbjegle stagnacije i nefunkcionalne primjene, Stevan Sremac postao je spiritus movens narodu. I tako, umjesto da ga prepusti apsolutu i odbaci, Sremac je pridavao značaj dijalogu između prošlosti i sadašnjosti, gradeći je sintezu i analitički pogled u književnosti i van nje.

Stevan Sremac, sam po sebi nosilac pedigrea, prožetog dubokim korijenima, nije samo pisao o kulturnoj identifikaciji; on je bio živi portret istorijskog i kulturnog bogatstva koje je naslijedio. Život sestrića Jovana Đorđevića, kao da je sam bio knjiga ispisana učenjem, kulturom i nasljeđem, stvarajući jedinstvenu dinamiku koja je odjekivala njegovim pisanjem. Sremac nije samo bio svjedok istorije; bio je dio nje. Pisanje kao vodič kroz prošlost, prenoseći događaje i duh epohe koja mu je poslužila kao temelj identiteta. Pedigre Stevana Sremca nije bio samo genetska predispozicija; to je bio vodič koji je integrisao njegovo shvatanje kulture, identiteta i vlastite uloge u istoriji. Sremac postavlja književno nasljeđe kao most između generacija, prenoseći priče dubokih vrijednosti koje su definisale njegov pedigre. Puls istorije i kulture koji je činio srce njegovog života i djela. Stevan Sremac, iako pokušava da se oslobodi metafizike, izvrsno balansira između stvarnosti i svijeta snova u svojim djelima. On postavlja svoje likove na tananu grančicu ovostranog i onostranog, nudeći njima i čitaocima iskustvo koje je istovremeno zemaljsko i nadzemaljsko. Pokušavajući da se oslobodi metafizike, gradi likove koji žive u suštini stvarnosti, suočeni sa svakodnevnim izazovima. Ipak, on nudi prostor za snove, fantazije i čuda koja prožimaju živote njegovih junaka. Njegovi likovi su u konstantnom susretu sa sopstvenim snovima i tajanstvenim silama koje prelaze granice racionalnog. Formalno želeći da se distancira od metafizičkih elemenata, naklonjen realizmu, koristi ih kao alat za istraživanje dubine ljudske psihe. Njegovi likove se često nalaze u prostoru gdje se stvarnost prepliće s metafizičkim, stvarajući atmosferu koja je istovremeno zemaljska i mistična. Time, on izbjegava klasičan pristup metafizici, ali istovremeno uvodi nijanse neobjašnjivog u svijet svojih junaka. Snovi postaju prozor kroz koji likovi dodiruju ono nepoznato, ali autor ostaje na pragmatičnoj strani, nudeći više pitanja nego apsolutnih odgovora. Na taj način, Sremac stvara literarni svijet u kojem metafizika ne dominira, već igra ulogu suptilnog začina koji s vremena na vrijeme obogaćuje priču. Dok vješto manevriše između stvarnosti i snova, izbjegavajući da se potpuno preda metafizici, Stevan Sremac pruža svojim likovima i čitaocima dozu misterije i duhovne dubine koja formira životne puteve njegovih junaka.

Sremac, kroz svoj junake, ogleda arhetipski identitet običnog čovjeka kao temelj kulturnog nasljeđa. Njegovi junaci nijesu heroji iz bajke, oni su pojedinci koji nose breme svakodnevnih radosti i izazova. Njegovi likovi postaju živopisni portreti svakodnevnih ljudi čije priče odzvanjaju kao odjek kolektivnog iskustva, gradeći primarne stubove kulturnih načela. U jednostavnosti običnog čovjeka, profesor Treće gimnazije, pronalazi univerzalne vrijednosti koje definišu identitet. Sremac nas podsjeća na pečat vrijednosti koje čine srž kulturnog identiteta, poput porodičnih veza, odanosti i hrabrosti u suočavanju s životnim izazovima. Arhetipski identitet koji iscrtava nije idealizovan, on je autentičan i često pun nesavršenosti. Upravo u tim nesavršenostima pronalazi se dublje razumijevanje čovječnosti. On tako otkriva suštinske karakteristike koje povezuju običnog čovjeka s bogatstvom kulturnog nasljeđa – istrajnost, saosjećanje i vjerovanje u zajednicu. Prikazivanjem likova koji su duhom ukopani u svojoj sredini, Sremac stvara snažnu vezu između pojedinca i njegove kulture. Njegovi junaci postaju nosioci tradicije, čuvari vrijednosti koje se prenose sa koljena na koljeno. Kroz njih, Sremac svjedoči o tome kako običan čovjek postaje temelj na kojem počiva kulturna baština. Arhetip identiteta postaje ogledalo kroz koje se reflektuje suština ljudskosti, podsjećajući nas da su najdublje vrijednosti često prisutne u svakodnevnim postupcima i odnosima običnih ljudi. Sremčeva vizija o neopstajanju tradicije kao kobi za progresom naroda ističe se kao suptilna opomena o važnosti prihvatanja i očuvanja korijena. Njegova književnost, poput ogledala, reflektuje potrebu za hodom ka prošlosti kako bismo bolje shvatili sadašnjost i izgradili stabilnu budućnost. Međutim, paradoksalno, društvo koje nije shvatilo tu nužnost zakucalo je Sremca u istoriju književnosti, čineći ga ne samo prototipom već i postulatom za sagledavanje jednog vremena. Sremčeva sudbina kao “enciklopediste” koji je bio inspirisan i ogrezao u konzervativizmu i historicizmu ukazuje na to da je njegova književnost postala spomenik, ali ne i lekcija koja se uči. Njegovo djelo stoji kao podsjećanje na vrijednosti koje čine temelj kulturnog identiteta, ali je istovremeno i svjedočanstvo o propuštenoj prilici da se izvuče pouka za buduće generacije. Sremčeva sposobnost da dobro oslika narod i običaje je neosporno vrijedna, ali paradoksalno je da njegova pouka o važnosti tradicije ostaje nedovoljno shvaćena. Njegov lik se stapa s vremenom kao simbol propuštene prilike, upozorenje da neosvješćeno napuštanje tradicije može voditi gubitku korijena i identiteta.

Stevan Sremac ostaje ne samo kao pisac već i kao podsjetnik na to kako nedostatak razumijevanja potrebe za očuvanjem tradicije može biti koban za napredak naroda. Njegova književnost je neizostavan dio istorije, ali i opomena da se ne smijemo zaustaviti samo na estetici njegovih riječi, već da trebamo dublje proniknuti u poruke koje nosi kako bismo izbjegli da postanemo tek još jedan zaboravljeni ep u istoriji. Da smo čitali Sremca s razumijevanjem, branili bismo svoj identitet umjesto što lako uvozimo tuđu sudbinu, gradeći se na temeljima krvi i običaja predaka.

za P.U.L.S.E Vlado Jovanović

  Književnost, Srpska književnost, Stevan Sremac, Vlado Jovanović