Umetnost nam je potrebnija više nego ikad

Umetnost nam je potrebnija više nego ikad – Vladimir Arsenijević: Rado koristim nemile delove naše stvarnosti kako bih pisao o tome

Posetili smo Krokodilov Centar za savremenu književnost kako bismo se okrepili i kako bi napravili intervju sa Vladimirom Arsenijevićem a povod za tako nešto bio je i više nego dobar, to je bila šansa da se sumiraju utisci sa 12. izdanja fetivala KROKODIL.

Fotorafija: Gledište/Marta Mikić

Nedavno je završeno 12. izdanje Festivala KROKODIL, kakavi su utisci ostali ako sagledamo sve?

Naš festival se inače održava polovinom juna, tako da su i ove godine naši planovi išli u tom smeru. Ali, kao što znate, čovečanstvu se već početkom godine dogodila pandemija Covida-19 i sve se gotovo preko noći promenilo. Prvobitan plan za festival Krokodil 2020. bio je da publici priredimo jedno sjajno izdanje. Neki od gostiju koji bi bili s nama da je sve bilo sve ok su Irvin Velš, Hanif Kurejši, Dubravka Ugrešić, Aleksandar Hemon, Kristijan Novak, Srđan Valjarević – zaista vrhunska imena domaće, regionalne i svetske književnosti.

Mi smo inače hteli da nastavimo da se krećemo onim putem kojim smo krenuli od 10. izdanja festivala, a to je pojačana internacionalizacija i želja da na jednom mestu okupimo velika imena a da pritom ne korumpiramo književni kvalitet festivala.

E sad, odjednom smo se zatekli u situaciji u kojoj smo morali da se suočimo s činjenicom da je to ove godine gotovo nemoguće i to na jedan bizaran način, gde se uopšte nije znalo do kad će virus da traje, kakve će nas mere u kom trenutku sačekati i slično. Recimo u jednom periodu su britanski autori mogli da dođu do nas ali mi nismo mogli da ih primimo, u drugom smo mi stekli uslove da ih dovedemo ali je kod njih počeo lockdown da bismo na kraju shvatili da to na čemu smo čitavih godinu dana radili nećemo moći da organizujemo, pa smo napokon zaključili da nema uslova da se festival održi i sve smo aktivnosti stopirali, i to ne samo festival već i rad našeg Centra, i odlučili da sačekamo bolju priliku.

Bilo nam je jasno da će u avgustu biti kakvo takvo zatišje pa smo možda dva meseca ranije doneli odluku da festival ipak održimo kako znamo i umemo, i to u tom malenom procepu između dva talasa pandemije. Umesto planiranih učesnika odlučili smo da na ovogodišnje izdanje festivala pozovemo selekciju sjajnih autorki iz regiona, koje su svojom pojavom na književnoj sceni počele da bivaju veoma čitane, pa i uticajne na šta mi nismo ostali slepi.

Da zaključim, na kraju smo imali fantastičan festival, na dobro poznatoj lokaciji, slobodan za publiku ali koja je ove godine morala da se prijavljuje radi poštovanja mera socijalnog distanciranja i uz odlično produkcijski izveden live broadcasting preko našeg Youtube kanala na društvenim mrežama. I videlo se koliko je to ljudima, publici kao i učesnicima, zapravo značilo, ove godine verovatno i više nego bilo kada pre, jer smo svi bili umorni od svega, a važna nam je bila komunikacija i razmena mišljenja kao i dostupnost festivala na onlajn platformama za sve koji nisu mogli fizički da zauzmu svoje mesto u amfiteatru.

Ove godine smo dobili potvrdu da je Krokodilova publika verna, međutim prošle godine se desio jedan krajnje bedan čin napuštanja sale pojedinih, nakon što je saopšteno da Uelbek ne dolazi na festival, pa me zanima tvoje mišljenje o tome?

Krokodil definitivno ima svoju vernu publiku a to se dokazalo i sad kada se tražilo mesto više, jer je kapacitet bio smanjen iz poznatih razloga.

Prošle godine se dogodilo da smo uradili dve stvari: uveli smo ulaznice i najavili pojačanu internacionalizaciju festivala. Najavili smo, tako, pored ostalih, i učešće vrhunskih svetskih autora poput Mišela Uelbeka, Lasla Krasnahorkaija, Georgija Gospodinova, Jana Vagnera ali i jednako sjajnih regionalnih autora koje smo na prošlogodišnjem izdanju festivala predstavili poput Miljenka Jergovića ili Svetislava Basare ili Lane Bastašić, reditelja Gorana Markovića i mnogo drugih. Zaista smo imali vrhunsku selekciju i jako mnogo učesnika, ukupno šezdeset četvoro, najviše od 2009, kad je festival startovao.

Važno je razumeti da bez obzira na zvučnost imena pojedinih učesnika mi KROKODIL uvek najavljujemo i promovišemo kao jedinstven događaj i nikad ne izdvajamo goste u pojedinačne događaje naprosto zato što naš festival za razliku od mnogih drugih književnih manifestacija ima linearnu strukturu – sve se dešava na jednom stejdžu u logičnom vremenskom nizu. Međutim mi smo prošle godine primetili još dok su se ulaznice za dve festivalske večeri prodavale da su pojedinci dolazili da kupe “ulaznice za Uelbeka” pa smo pojedinima morali da objašnjavamo da ne postoji događaj s Uelbekom nego da je on headliner prve večeri festivala Krokodil. Već smo tada videli da se za naš događaj interesuju ljudi ali i mediji koji do tad nikad nisu obraćali pažnju na nas. A onda se dogodilo da taj prokleti avion Air Srbije nije poleteo, da su Mišel Uelbek i njegova supruga, koji su se zaista zaputili u Beograd, bili tom prilikom pošteno izmaltretirani i da se čovek tim iskustvom smorio i vratio kući u Pariz, i to sledećeg jutra, na sam dan festivala, nakon noći provedene u aerodromskom hotelu. Nama je služba Air Srbije naprotiv poslala obaveštenje da su Mišel Uelbek i njegova supruga ponovo bukirani za avion koji je trebalo da poleti popodne istog tog dana kao i svi putnici iz aviona koji nije poleteo prethodne večeri i tek se prilikom ček ina ispostavilo da oni nisu među njima. A tad je već bilo veoma kasno za bilo šta i jedino što nam je preostalo jeste da na početku događaja obavestimo prisutne da Mišel Uelbek na žalost nije uspeo da doputuje u Beograd računajući ujedno na činjenicu da će ljudi moći to da kompenzuju drugim sjajnim imenima koja će im se predstaviti na festivalu. Dvadesetak ljudi je napustilo dvoranu od 1200 ljudi koliko ih je bilo na prvoj večeri i mi smo počeli s našim festivalom i sve je proticalo u jako dobrom duhu. Ali onda se pokrenuo onaj gadniji deo naše javnosti, uvek oko nečeg razgraktan na društvenim mrežama i unaokolo, i dobili smo ono što bi se na engleskom nazvalo shitstorm. I nas je sve to jako, jako zabolelo jer smo navikli na prijatan, srdačan, intiman odnos s publikom koji odlikuje potpuni izostanak bilo kakve napetosti ili stresa. Mi se volimo sa tim ljudima koji dolaze na naše događaje i želimo da radimo stvari koje su okej, nismo tu da bismo nekom uzeli novac za šta smo bili maliciozno optuženi čak i od strane pojedinih ljudi koje smo smatrali prijateljima. Iako je novac za plaćenu ulaznicu za to prvo veče vraćen svima koji su to želeli, i dan danas ima ljudi koji unaokolo pričaju kako smo pokrali našu publiku. Za mene je to stvarno jedna vrsta svinjarije koja mi je jasno ukazala u kakvom ambijentu živimo i radimo. Za nas su inače i te ulaznice zapravo puko pitanje participacije, za nas je to jedan vid komunikacije i razumevanja uspostavljenog između publike i nas da bi festival uopšte mogao da postoji. Jer se, pretpostavljam, podrazumeva da književne zvezde nešto i koštaju, da nisu besplatne a s obzirom na to kakva je trenutna politička situacija u zemlji na pomoć od strane države ne možete se osloniti, pogotovo ako ste srazmerno mala i politički potpuno nezavisna te ujedno društveno angažovana organizacija kao mi.

Fotografija: Gledište/Marta Mikić

Ali sve to je ipak samo naš problem. Računamo da bi publika, ako smo u makar kakvoj sinergiji, takve stvari trebalo da razume i da je to srazmerno jednostavno. Ali eto, dogodilo se to što se dogodilo a nama je čitavo iskustvo poslužilo kao neka vrsta osvešćenja tako da više ne robujemo zabludama koje smo gajili po pitanju određenih pojedinaca u našem društvu kao i na sceni kojoj i sami pripadamo.

Poezija na Festivalu KROKODIL?

Meni je interesantno to pitanje u vezi s poezijom na Festivalu KROKODIL koji nema tu vrstu određenja po zastupljenosti književnih rodova i vrsta ali ga ljudi uglavnom doživljavaju kao suštinski prozni festival. Pa opet, poezija i pesnici su ti koji po pravilu zablistaju na našim večerima. Notorni je primer Marka Tomaša koji je bio istinska zvezda našeg festivala ali za mene je još indikativnije kad se na njemu pojave marginalni pesnici, ovdašnjoj publici potpuno nepoznata, kao na primer slovenačka pesnikinja Anja Golob prošle godine ili Adelina Tršani sa Kosova ove godine i kad neko takav naprosto oduva publiku svojim nastupom. Ništa uzbudljivije i lepše od toga zaista. Tako da je poezija uvek rado viđena na našim festivalskim večerima i ljudi koji dolaze na Krokodil istinski uživaju u pesničkim performansima.

Ko je aktivan na društvenim mrežama, sve češće se susreće sa poezijom, kako ti gledaš na taj fenomen?

Primetio sam da se odnos prema poeziji umnogome promenio otkad živimo u svetu kojim dominiraju internet komunikacija i društvene mreže. I to nabolje! Odgovor treba tražiti u činjenici da je vreme strahovito ubrzano, da smo bombardovani ogromnim brojem sadržaja i da je jako teško usredsrediti se na bilo šta pa je uvek veliko pitanje šta će u svom tom huku i zujanju oko nas uspeti da pridobije našu pažnju. Nešto što je ekonomično i sažeto ali ujedno drugačije, inteligentno, što doseže do naših srca i moždanih vijuga ima šanse u jednoj takvoj utakmici. Poezija na društvenim mrežama upravo to radi. Sadržaji su mnogobrojni, ima tu dosta treša naravno, ali ima i jako dobrih stvari. I sve se to svodi na ono famozno pitanje sposobnosti izbora. Ako smo uz jutarnju kafu, umesto da buljimo u gluposti, pročitali dobru pesmu na Fejsbuku, to je svakako dobro za nas, dobro je za poeziju a dobro je i za Fejsbuk.

Fotografija: Gledište/Marta Mikić

Potvrda toga se upravo desila na ovogodišnjem izdanju festivala koji je otvorila Radmila Petrović. Ona je zatrašujuće mlada, rođena je 1996. godine i nosi fantastičan nov senzibilitet. I rezultat svega toga jeste to da je njena knjiga bila najprodavanija na ovogodišnjem festivalu i da su se ljudi nizali s knjigama i olovkama u rukama čekajući na njen potpis. Fantastično je da se pojavio neko tako mlad i odvažan, s poezijom koja uspešno komunicira s ljudima i koliko god izgledalo da je poezija zauvek potonula ispod proze, ona se vraća čudnim kanalima i nalazi puteve ka površini što je stvarno fantastično.

Fotografija:Gledište/Marta MIkić

Neizbežno pitanje, kada smo se već toga malo dotakli, jeste i to šta je korona dala umetnosti a šta uzela?

To tek treba videti. Svakako da te nagle i duboke promene društvenih okolnosti nikome ne odgovaraju i da bi bilo bolje bez njih, ali kad su već tu onda valja nešto pametno s njima uraditi. U tom smislu, takve situacije imaju vrednost samo za nekog ko se bavi kreativnom obradom stvarnosti. Ja  sam tako mislio i po pitanju ratova devedesetih. Kome to treba, zaista? Ali eto, ako se baviš pisanjem ili želiš da snimiš neki film, onda sve to za tebe kao autora možda i ima nekog smisla. Korona ne funkcioniše na istoj frekvenciji kao ti razarajući ratovi koje smo doživeli, ona se događa na jednom potpuno drugačijem nivou ali je dubina promene koju je donela u naše živote neverovatna i mi se još uvek suočavamo s onom frazom NEW NORMAL i činjenicom da povratak u stanje kakvo je bilo pre korone naprosto nije moguće. Utoliko mi treba dobro da promislimo sve što ima veze s našim opstankom na planeti Zemlji jer je sve to – i zagađenje i globalno otopljavanje i mnoga druga apokaliptična sranja kojima svedočimo iz dana u dan i koja su tako snažno obeležila naše živote na prelazu iz dvadesetog u dvadeset prvi vek – čvrsto povezano s pandemijom koja nam se trenutno događa.

Ipak, ima tu nešto i jako deprimirajuće a to je ta prokleta dijalektika. Jer upravo ono što je život u savremenosti činilo dinamičnim i zabavnim, kao što su komunikacija, putovanja, osvajanje planete, način na koji se mi, pripadnici ljudske vrste, danas prožimamo kao nikada pre, kako zajednički stvaramo i delimo jedinstven planetarni kulturni ambijent, širenjem virusa biva onemogućeno i to na nama, stanovnicima planete Zemlje, ostavlja duboke i trajne posledice.

Sve je to nešto o čemu ćemo mi još praviti filmove, slikati, pisati, pričati. Taj specifičan osećaj krhkosti našeg sveta ulaziće u umetnička dela direktno ili zaobilaznim putevima ali biće nemoguće izbeći ga i u tom smislu uticaj korone na umetnost je zapravo strahovito dubok.

Fotografija: Gledište/Marta Mikić

Umetnostima treba neko vreme da bi odgovorile na društvene okolnosti tako da ćemo pravi odgovor tek videti u narednom periodu koji dolazi.

Prelazimo na film “Asimetrija” u kojem si učestvaovao kao pisac scenarija?

Što se tiče filma koji se kad sam se ja uključio u rad na scenariju zvao nekako drugačije, mene je Maša Nešković pozvala da radim na tom tekstu nakon što je prva ruka već bila napisana, tako da sam ja u to ušao naknadno ali sam na samom scenariju ostavio dosta svog autorskog traga. Dakle nisam samo ispravljao zatečene greške ili polirao grublja mesta nego sam u značajnoj meri ponovo ispisao tu priču koju je rediteljka osmislila i na kojoj je najpre radila sa scenaristkinjom Stašom Bajac. Bio je to dakle kolaborativan rad ali nismo zajedno sedeili i pisali nego smo se nadovezivali i ono što je za mene bilo jako interesantno jeste upravo ono što inače ne impresionira ljude koji se bave odabirom filmova za međunarodne festivale, a to je ta neporeciva nespecifičnost života junaka koja je ekvivalentna nespecifičnosti života svih nas. Majica koju nosiš ti, ili naočare koje nosim ja, sve su to stvari koju nose doslovno svi stanovnici planete Zemlje danas. Kapućino koji pijemo i šoljice u kojima nam je poslužen takođe su istovetni svuda na planeti. Čak bi i ambijent u kom vodimo ovaj razgovor mogao da bude bilo gde na planeti. Devedeset i devet posto stvarnosti je prožeto zajedničkim duhom. Tako da mi samo mislimo da posedujemo odvojene i po bog zna čemu specifične identitete iako je istina da je ono što je osvojilo i povezalo ljudsku vrstu upravo ono što je zajedničko a ne ono što razdvaja na primer Srbe, Nepalce ili Argentince.

S tim u vezi, mi smo s Asimetrijom hteli da napravimo priču koja uz male izmene može da se događa na Islandu ili na Novom Zelandu ili bilo gde na svetu, računajući na tu nespecifičnost koja nas povezuje.

Zaokružili smo dakle jednu ljubavnu priču koja ima oblik jednog malog krsta, plusa, jer ako se stvari posmatraju u vremenskom nizu, onda pratimo jedan isti par u tri različita razdoblja života. Ali ako naraciju odlučimo da doživimo prostorno, onda posmatramo tri para u istom vremenu koja prate svoje isprepletene životne tokove. I ta dva tumačenja filma su nas jako zabavila tokom rada na scenariju i na tome je bila zasnovana cela priča.

Prema mojim saznanjima dosta toga je isečno iz scenarija, ima li istine u tome?

Kad čovek radi na takvom projektu scenario je samo predložak i to tako treba shvatiti i unapred računati da će u procesu rada on biti neprestano dovođen u pitanje. Ti kao scenarista možeš da napišeš rečenicu koju glumac ne može da izgovori. Film je jako skup medij gde se odluke često donose brzo i iz različitih razloga. Ali takođe ima nečeg oslobađajućeg u scenarističkom radu za nekoga ko se bavi gotovo isključivo pisanjem proze jer u slučaju scenarija tekst do samog kraja ostaje otvoren. Scenario se menja u hodu na različite načine i meni je bilo interesantno jer nisam gledao radne verzije, već sam odgledao film tek na premijeri. Žao mi je zbog nekih stvari koje su izostale, ali kada sam film gledao kao član publike imao sam utisak da smo snimili poštenu stvar. Dakle ovo nije ona naša klasična komedija mentaliteta kakva se ovde stvara na kamare već ovde postoji jedan drugačiji senzibilitet kakav u domaćem filmu ne srećemo često. I to je možda najveća vrednost Asimetrije.

Vrlo brzo u našim rukama i pred našim očima će se pojaviti poslednji deo tetralogije Cloaca Maxima – Sapunska opera. Kakvu radnju možemo da očekujemo i deliš li mišljenje da prethodni deo četvoroknjižja – “Ka granici” nije dobio jači odjek u javnosti i zašto je to prošlo baš tako?

Prošla knjiga, “Ka granici”, verovatno nije dobila onoliku vidljivost koju je možda mogla da ima ali opet došlo je do smene generacija, pojavili su se mladi ljudi koji izlaze s novim romanima, novim prvim knjigama i to izaziva mnogo uzbuđenja pa je možda i prirodno da veći deo te energije pripadne njima na način na koji je stizao meni u vreme kad sam objavio svoju prvu knjigu. Ja danas gledam da završim to što sam započeo pre praktično čevtrt veka i verujem da jedan broj ljudi danas ne nalazi srodnost s time i to je meni sasvim okej. Kvantiteti nisu nešto što mene impresionira ili što me pokreće na stvaranje. Neke druge stvari su tu u pitanju. Dakle tetralogija Cloaca Maxima – Sapunska opera, započeta knjigom “U potpalublju” i nastavljena knjigama “Ti i ja, Anđela” i “Ka granici”, završava se tim četvrtim delom naslovljenim Duhovi čija je radnja smeštena u današnjim danima. Na kraju, ta moja tetralogija je praktično jedna vrsta triptiha s epilogom. Prve tri knjige tako pokrivaju period od dvanaest meseci, od oktobra 1991. do oktobra 1992. godine, a poslednja je knjiga smeštena u tački odakle pripovedač svedoči a to je današnje vreme. Daleko od doba u kom se događaji u knjizi odvijaju ali ipak i dalje u vezi s njima. I zaista je neverovatan taj naš odnos prema nasleđu devedesetih. Naša post-konfliktna stvarnost je više “konfliktna” nego “post” i to je depresivna činjenica s kojom moramo da živimo. Ali kao što sam već rekao, stvari i iskustva koja nikom živom ne trebaju piscima često predstavljaju graditeljske blokove njihovih knjiga tako da ja spremno koristim nemile delove naše stvarnosti i rado pišem o njima.

Razgovor vodio: Marko Baljkas

Izvor: Gledišta

Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments