Životinja – posvećeno Laslu Krasnahorkaiju

Životinja (posvećeno djelu Lászla Krasznahorkaija „Unutra je životinja“)

Eh, da mi je barem oklop poput rakova, da me ništa probiti ne može, da su mi kliješta velika i snažna, lijevo da me hrani a desno da me brani – od koga? – ma od svih, od onih koji me napadaju i koji dolaze, ostanite dalje, ne prilazite; hodam postrance, ne idem naprijed ni nazad, ne kao ljudi, ja, ja idem ustranu, mislim drugačije, zato nikamo ne stižem, nego samo zadržavam svoj prostor, prostor u koji nikome ne dam ući, branim ga i od sebe samoga, bojim se svojih kliješta kao što se svi boje mojeg izgleda, jer sam im čudan, jer sam velik; eh, da mi je barem oklop poput rakova, ali unutra, unutra sam mekan, nema ničeg tvrdog, moja su kliješta jastuci za spavanje, noge plahta kojom se možeš pokriti, probaj, samo pokušaj prije nego što me odgurneš; ma, da su mi barem krila ptice, da ne prolazim između i pored, nego iznad, povrh svih, letim ravno jer skretanja nema, brige nema jer je put ucrtan, ocrtan kao što oblaci ocrtavaju tebe dolje, vjetar mi pomaže, nosi u zraku, ovima ispod smeta, a mene održava na životu, lagan sam i tih, nitko me ne vidi i ne čuje – a ni ti – srce mi ubrzano kuca, daje ritam letu, bježim od njih, bježim od tebe, ma, da su mi barem krila ptice; a da imam njušku psa, iz koje slina curi, kaplje preko zubi po prljavu podu čineći ga odvratnijim, pa da lajem, da zalajem na noć što je dan potjerala, što je tebe otjerala, uh, ugrizao bih, zagrizao sve meso koje mi se na putu nađe, hodam i trčim četveronoške, uhvatiti me se ne može, lajem na Mjesec i pretvaram se u vuka, očnjaci mi rastu, zavijam i param tišinu, jeka lavež vraća, ljudi bezglavo bježe – a pobjegla si i ti! – ah, da sam barem mrav, mali mrav kojeg nitko ne vidi i ne primjećuje, da stanujem unutar zemlje, da nosim, da stalno nešto nekomu nosim, da imam cilj i svrhu, pa da poletim, opet dobijem krila, i sad, sad sam pčela, stalno radim, sve za svoju dragu, radim med koji kaplje kao što vrijeme iz sata curi, a moj žalac je strašan, ubost ću svakog tko te napadne, ma tko ti zaprijeti, tko te samo pogleda, a onda ću umrijeti jer bodem samo jednom, a moj ubod – on je tebe vrijedan! – ah, da sam barem pčela; mirno je, more se smirilo, plivam u njemu jer sam riba, nemam ni ruke kojima bih te zagrlio, noge kojima bih te odgurnuo, ne, imam samo velike usne stvorene za poljubac, ali ti mi mjesto njega daješ mamac i loviš me, izvlačiš van da disati ne mogu, pa me promatraš, kao da nikad životinju vidjela nisi, kao da prvi put ubijaš nekoga, ali ja se ne dam, pretvaram se: kliještima se oslobađam udice, mravljom kiselinom otjeram, vučjim očnjacima prestrašim a psećim lavežom zaglušim, pčelinjim žalcem te ubadam i ptičjim krilima zavaram kako sam te volio, kako mi je samo do tebe stalo, a na samom kraju, na kraju sam odletio; eh, da mi je barem biti životinja, bilo koja, samo da sam životinja, da nisam čovjek, ovako ranjiv, koji hoda naprijed, ne gleda pored, bez obrane, bez zubi da me štite, kliješta da me hrane, meda koji mi život daje, prostranstva mora i neba da se sakrijem, da tebe ne volim, da te ne moram izgubiti, da mogu nastaviti živjeti sam pa u miru skončam dan, ah, da sam barem životinja.