Ulogujte se / Kreirajte profil

Dekart i Brus Li u Šaolin hramu

Nekada davno živio je poznati učitelj po imenu Brus Li. Živio je u Šaolin hramu. Poznat je bio učitelj i prije dolaska jednog od svojih najvrjednijih učenika po imenu Dekart, punog imena Renatus Cartezius.

– A-sa, ha, A-sa, ha!

Pirkalo je lagano tokom svednevnog treninga koji bi učitelj redovno upražnjavao u pravilno određenim vremenskim razmacima. Sada je već bilo predvečerje i narandžasta boja neba se počela mutiti sa crnom bojom. Crvene nije bilo. U pitanju je bila visoka stijena gdje je Brus Li išao da se usavršava. Taj dan nije postojao ni za koga, osim za tu stijenu. Kako se crnilo lagano spuštalo na uvalu, tako se i crnina njegovog donjeg dijela utapala u Jedno sa crnim svuda okolo. Dan je završio.

Late for dinner, Tom Chambers

Jednoga dana Dekart je našao Heraklitove fragmente. Pročitao je da je sve kretanje i da dva puta u istu rijeku ne možeš kročiti. Iz nekog razloga je posegnuo, uznemiren, za drugim predsokratovcem pa je ne razmišljajući mnogo uzeo Parmenida i pročitao da je sve kugla, da se ništa ne kreće.

Bio je lud. Danas bi ga odredili kao šizofrenu osobu, jer od tada više nije bio isti. U jednom momentu bi bio Dekart I, onda kada bi ga uhvatio Heraklit u svojoj plamenoj vatri kretanja, u drugom momentu bi bio Dekart II, onda kada bi bio smireni Dekart, sa svojim Parmenidom. A nerijetko bi to bio i sasvim običan Dekart i onda bi išao kod svog učitelja, da uči.

Krenulo je to sve kada je Dekart odlučio da mu je dosta evropskog antropocentrizma i sviklosti na starogrčkost i rimsku galantnost zapadno-evropske istorije – kao da su Stari Grci stvorili svijet – dajte molim vas! I već tad se uočavao njegov pomalo lucidni duh, ali duh željan nečega što njegov britak um nije mogao pojmiti. Jer, reći ću vam jednu tajnu: Dekart je mnogo volio misliti. O, da, mislio je dan i noć, i kada bi lijegao mislio, i kada bi se slučajno probudio noću u snu – i tada je mislio; i kada bi ujutru otvorio sanjive oči – i tada je mislio!

Mislim, dakle postojim! Kao pijetao bi sasvim sigurno izluđivao sve u Šaolin hramu, koji su već navikli na ovog ljudskog kukurikana.

– Trening!

Ništa.

– Ustajanje!

Opet ništa.

– Diži se već jednom! I kofa puna vodom sruči se Dekartu po licu. Sada je bio budan. I naravno začuđen.

Meditacije, prve, druge, treće, petnaeste, osamnaeste, pričao je Dekart sebi u njedra. Trening je krenuo. Mladi učenici su se postrojili i pratili svaki pokret, misao i savjet koji im je učitelj uputio. Brus Li nije bio lagan učitelj, znao je dovesti svoje učenike do plača. Upravo je jedan plakao jer nije mogao izdržati više pozu obrnutog lotosa (kada ste u fazi lotosa, a dubite na glavi), Brus Li mu je prišao i klepio ga iza ušiju – ti sebe zoveš Majsterom?! Dosta! Sasvim sigurno nikome nije bilo u interesu da ga uznemiri u trenutku njegovog predavanja potpunom utonuću u savršenu tehniku meditacije, koju je Dekart kao najbolji učenik najbolje i savladao. Počeo je misliti u jednom momentu, kad, pojavi se Dekart I:

– Ovaj svijet je vječno živa vatra koja se sa mjerom pali i sa mjerom gasi! U momentu se okrenu Dekart i postade Dekart II:

– Nema kretanja. Ne želim da razovaram na tu temu.

Smjena je krenula.

– Reci mi onda, kada ćeš dva puta stati u istu vodu, molim te, nemoj misliti da te vrijeđam ili da unižavam tvoju inteligneciju, ali objasni mi molim te lijepo, na koji to način ti nećeš biti drugačiji sutra, za sat vremena, za 5 sekundi u odnosu na sada samog tebe, Dekarta tebe. Objasni!

Hidden aviary, Tom Chambers

– Nisam imao namjeru, niti imam namjeru da se raspravljam o stvarima o kojima se ne može raspravljati, ali moja učtivost mi nalaže da ispred svoje škole i mojih učenika…

– Čuj, tvojih učenika! Odmahivaše Heraklit…

– Evo ga opet! Dodaje iz daljine Brus Li, čiji glas sada sasvim sigurno Dekart apsolutno nije čuo.

– Da nastavim…Da li si ti sada Dekart?

– Jesam, ja sam Dekart.

-Po čemu znaš da si baš ti Dekart?

– Čini mi se da skrećemo s teme, pričamo o tome da li sam ja isti onaj Dekart uvijek i u svakom momentu, što sasvim sigurno nisam…

Prekide ga Brus.

Ovaj put ga je probudila kofa mrvljenog kukuruza, spremnog za napoj. To je bio jedini način bilo kakvog kontakta sa Dekartom kada bi se našao u stanju ponovne podvojenosti luđačkog stnaja koje ga je pratilo još od rane mladosti, a prati i danas. Tek mu je 20 godina, pa je sasvim sigurno sve to još relativno svježe i teško se privikava na razgovore sa samim sobom. Ostatak hrama je prisvojio u svojoj istoriji pojave različitog tipa, pa i ove ovakve.

Mnogi su se zabrinuli kada je Dekart tek došao. Pobjegavši od svega poznatog tragao je za nečim… Ni sam ne znajuči čim, ali nečim što će mu ukazati na to da on zaista postoji, da sav ovaj svijet nije samo san, nije samo besmisleno naklapanje šupljih filozofskih priča koje je čitao, a na koje nikako nije mogao obratiti ozbiljniju pažnju. Odlučio je dići ruku na sebe u momentu kada je postao religiozan, kada je shvatio da mu je potreban bog. Tada je bilo jasno da mora otići.

Hram je bio utočište i čistilište za nafinije duše ovog svijet, za one, kako bi to Platon rekao, čiji vosak je najmekaniji, bez ijednje jedine dlake u svome sastavu.

Ubrzo po dolasku i Dekartovoj pojavi luđačkog ponašanja, niko se nije previše brinuo, znali su da će ga vješto vođenje Brus Lia sasvim sigurno smiriti i naučiti onome u čemu je učitelj bio najbolji – meditaciji. Sve što je Dekart naučio, naučio je od njega. I pred svoje bolesti, uspio je fokusirati, na one načine na koje bi ga učitelj svak put prekidao i vraćao fokus na časove, uspio je!

Fire and ice, Tom Chambers

– Ja ne postojim!

– Ja postojim!

Grčio se Dekart noću…

Mjesec je izašao visoko iznad hrama i doline u kojoj borave stanovnici malog hrama. Visoko na stijeni onkraj posjeda jedna sjena je radila svoje pokrete. To je trajalo satima sve do u sitne sate a obično bi se oko 00:00 završavalo. Niko nije čuo ništa. I da je htio, ne bi se mogao čuti pokret kojim bi učitelj istezao jednu svoju misao i tjerao je da se čisti i čisti. Da misli samu sebe.

– Mislim, dakle jesam! Stiglo je jutro.

Napadi krenuše rano izjutre, jer ipak je bio pun mjesec:

– Na koji način možeš tvrditi da ti uopšte postojiš? Kada mi na to odgovoriš, ja ću ti odgovoriti na nekretanje, tj. dokazaću da ti da kretanja nema.

– Molim te… U redu. Ja postojim…Zato što… Vidim sunce koje je izašlo i penje se visoko na nebu. Vidim tebe, a da bih vidio tebe, znači da ja moram da postojim i da gledam najprije da bih mogao tvrditi uopšte da vidim tebe. A sasvim sigurno vidime tebe, ti postojiš, pa na kraju krajeva vidiš da pričam sa tobom… Nekada su ove rasprave zaista znale biti nesnosne, ponekad bi oni koji su se latili jutarnjih poslova znali povratiti u naletu ovakvog jednog propitivanja.

– Stojim na zemlji, osjećam je. Osječam da je tvrda, da neću pasti, da me nešto vuče prema dolje, jer inače bih lebdio. Šta dalje…vidim, osjećam…a da, budan sam – ne sanjam, to je sasvim sigurno, jer vidim da je dan i da stojim, nisam čak ni u sjedećem položaju, jer mogao bih tada lako zapasti u iskušenje prelijepog sanka, ali ovaj ovdje… (I pokaza na Brus Lija, koji se pripremao da im održi jutarnje časove kaligrafije) i krećem se! Da, koliko god to tebi bilo mrsko, ja se krećem i tvrdim da je sve u kretanju i da postojim upravo zbog toga što se krećem.

Come what is, Tom Chambers

– Dobro. Ali nešto mi tu ipak nedostaje. Da nisi nešto poslije budnosti zaboravio? Pomoći ću ti ja ne brini se.

Dekart I se malo meškoljio, iščekujući taj propušteni dio.

– Vidi, taj budni dio se ne razlikuje previše od onog ne-budnog. Jer i u stanju sna ti i vidiš i stojiš, čak i trčiš, i što je najvažnije – to osjećaš sasvim sigurno nešto, i taj osjećaj te prene iznenada iz sna u gluvo doba noći i ti ne znaš gdje se nalaziš, ukoliko je osjećaj bio ružan, ti si prestrašen, ustaješ unezvereno i gledao okolo, piješ čašu vode, smiriš se i opet nestaješ. O suncu, danu i čulnosti uopšte ne bih da raspravljam, fenomenalni dio, odnosno pojave me ne zanimaju, zanima me suština.

– Ukoliko postoji suština van fenomenalnog.

– Dopusti…

– Dopuštam.

– Da nastavim…Pokušaj da ne razmišljam o suncu, o snovima, o tlu, o ovom hramu, o kretanju, nekretanju – da li to možeš?

– Pa to je ono jedino na šta se na kraju isključivo fokusiramo ovdje u ovom hramu, zar ne? Nema ništa važnije niti za moju dušu niti stanje duha nego da sve misli potpuno isprazniš iz glave i da zadržiš ništavilo. Nebo bez oblaka. Kakvo je to pitanje?

– Ali, da li možeš da ne misliš? Od čega si pobjegao?

– Ne želim da se vraćam na pogiblelj svega nakaradnog što sam nekad čuo i naučio, pogotovo na neke tablice, niti na tjelesno kao izvor saznanja koje sam kod Hobsa pročitao. Kao on je nešto novo smislio, samo je kopirao Aristotela kada je filozofiju definisao kao racionalističko istraživanje uzroka i posljedica. Ma daj!

– Dobro. Pokušaj sad ne misliti ni na šta što smo dosad spomenuli.

– Pokušavam.

– Daću ti pet minuta. U tom momentu moraš biti potpuno miran, bez ijedne misli koju ćeš razlagati u glavi.

Dekart I je stoički stajao uzdignute glave i sav pun sebe, siguran u svoj ne-misleći, razumski aparat.

Dekart II je sa zadovoljstvom šaputao da zdravog razuma ima sasvim dovoljno… za svakoga…bio je siguran u pobjedu.

Prolazili su minuti. U stvari Dekartu I se činilo da se sve samo duplira oko njega – vidio je pet hramova, 10 učitelja, potpuno nove biljke oko njega na koje je pokušao uticati da ne rastu, ali nikako nije mogao prestati misliti. Evo sad razmišlja gdje mu je ostala ona činija s rižom od prije neki dan, sigurno se ubuđao taj ostatak… Ne! Prestani da misliš!

Impossible intentions, Tom Chambers

Dekart II se naslađivao. Znao je da se ne može ne-misliti. Ali morao je to dokazati svome uvijek-krećućem prijatelju.

– Pet minuta. Dosta je. I?

Razočarni Dekart I jednostavno je odustao. Pobijeđem sopstvenim žarom kojim je htio pokazati da umije ne-misliti, nije uspio.

– Ali možda je baš to dokaz da se sve kreće, pa i misao, ne može se misao zaustaviti. Da, tako je! Misao ne možemo zaustaviti! Mislim, dakle jesam!
– Razlog moje molbe da ne promišljaš nijednu misao samo na pet minuta jeste da to dokažem da to nije moguće i da je mišljenje jedino koje je izvjesno u vezi tebe i tvoga postojanja. Ono je tvoja suština. Mišljenje. Ne tvoji osjećaji, snovi, bol u ruci.

Počeo je čas filozofije. To se u Šaolinu zvalo Nauka nad naukama. Sada je govorio Učitelj nad učiteljima:

BOG NIJE MRTAV. Slagali su vas, dragi braćo i sestre! Bog nije mrtav! A i onaj koji je to izrekao nije mrtav. Ne! Svi su oni otputovali na Sartrijadu. Da! Niste čuli za ovu planetu?! Pa ne čudim se, dobila je ime po velikanu ljudske misli, ali koji na žalost jeste umro. Njegova djela danas ništa ne znače, jer on NIJE VIDIO BOGA. Ne! Čudite se vidim vam po licima, pitate se kako je to moguće? Šta izmišlja ova stara budala, ali kažem vam da je TO ISTINA. Svi su se oni pokupili i otišli da žive tamo gdje BOGA IMA. IMA BOGA, kažem vam. Ovu gnusnu laž izgovorili su oni koji su u zavjeri sa ljudima, onim ljudima koji nemaju pare da odu na more kada dođe 2. jul; onim ljudima kojima znoj lije od 6 ujutru do 4 popodne prevrćući ćevape nad šporetom; onim ljudima koji stoje čitav dan moleći se bogu da prodaju bar koliko je dovoljno za dnevnicu svome poslodavcu, samo da ne bi uvijek iznova slušao njegove ponižavajuće urlike kako je on kriv što nema posla! Da, braćo i sestre! BOGA IMA. ON NIJE KO, ON JE ŠTA. ON JE

Sada je lagano čučnuo osluškujući šta će se izreći

ON JE

Opet je pogledao lijevo, pa desno, napravio jedan vješt okret unaprijed u vazduhu i izrekao:

ON JE NOVAC.

Making fire, Tom Chambers

Gomila se poče meškoljiti, sablažnjavati se svako o onog kraj sebe, zabavio se svako o svom jadu, počeše se hvatati za one svoje amajlije koje su (ako su ikada) imali, bar kao djeca počeše govoriti Majko mila!

Dekart se nije smeo, nego je tragao za novim komadima papira kako bi mogao nastaviti zapisivati šta je Brus imao da kaže. Već neko vrijeme ga je kopkala baš ta informacija da postoji Sartrijada, ali nikako da je potkrijepi sa bilo čijim izvorima. Ni ovi sad „dokazi“ nisu bili nešto ali usmena predavanja su svakako nešto što je od Sokrata još imalo svoju neprocjenjivu vrijednost i što je trebalo očuvati svakako do danjašanjih dana. I za buduća pokoljenja.

Dosta! Čudite se, kažete?! Takvo što ne postoji, kažete?! A šta biste rekli da vam ja kažem da je dr Arroway ipak otišla na planetu Vegu, samo što to nije bila Vega i što ona nije bila pacijent kako su ih naknadno po povratku kući proglasili – ona je bila na Sartrijadi, braćo i sestre. To nije tajna. Ona postoji. Samo mi ne znamo da ona postoji. Mi ne znamo da znamo!

Sada se masa već nije mogla suzdržati. Oni najmlađi učenici (ispod 15-te) što si mogao prebrojati na prste počelo je bježati u suzama i jaucima cijepajući sve što su do sada imali sa predavanja.

Ovakva predavanja ostavljala su dubok trag na mlade i tada bi ili odustajali potpuni ili bi se trajno latili Nauke nad naukama i njenog izučavanja do kraja života.

Učitelj je rekao svoje.

Učenik je ipak imao pitanja. Nema glupih pitanja, tako je jednom od nekog mudrog čuo, pa se pripremio za smjelu (ili kukavnu diskusiju) sa svojim daleko nadmoćnijim učiteljem.

Dekart je sada bio samo Dekart, nije vodio borbu o mišljenju, niti se propinjao galameći Mislim dakle jesam! Ne, sada je u cjelosti, i možda po zadnji put, pribrano razgovarao, tako je izgledalo.

– Učitelju, zašto nam je bog potreban?

– Kako to misliš, zar nisi svjestan da novac pokreće svijet, treba li da obiđeš svjiet brže od 80 dana pa da uvidiš o čemu se tu govori.

– Ali, ja jesam obišao kako pijace, žene i cijeli svijet, tako da govorim o onome što sam sam vidio i iskusio, osim ako vi tvrdite da je jedino ispavno iskustvo – samo vaše sopstveno iskustvo.

– NOVAC POKREĆE SVIJET! Nastavio je zaneseno i sada već žestoko se približavajući licu mladog Dekarta – šapnu mu na uvo – a imaš li ga ti kod sebe?

– Dekartu se ovo pitanje učini čudnim, te ne smatraše za bitnim da odgovori, nego nastavi sa svojim nedoumicama – a da li ste vi otišli na Sartrijadu?

– Išao sam. Tamo ne postoji život prije život, život poslije života, život pored života, tamo postoji samo ŽIVOT – život pun para, život gdje ne postoji starost, bolest i smrt, gdje niko nikad ne umire, gdje… uostalom, te informacije nisu dostupne BAŠ ZA SVAKOGA, ne bi li se složio?

Nekako se Dekart nije našao zadovoljnim, očekivao je prevrate kao u Faustovskim putovanjima na metlama u društvu rđavih vještica, a dobio je samo cifre.

– Kako da ja postanem poklonik toga boga?

Marwari stallion, Tom Chambers

Jednostavno je. Nikad ništa od sada pa do kraja života nemoj raditi a da nemaš neku korist iz toga (pod ovim je imap na pameti NOVAC). Kada dovoljno dugo vremena prođe, NOVAC će ti sam omogućiti da stekneš dovoljno za odlazak na Sartrijadu i za život vječni. U tome će ti svakako pomoći i krajnje bahato ponašanje, u najmanju ruku budi sličan Neronu, te se rukovodi Drakonskim mjerama, te ćeš brže nego obično steći preduslove za svoje napredovanje ka Onome što jedino vrijedi.

Dekart je ispio pilulu ozdravljenja koju mu je Brus Li pružio. To je bio samo početak, dementia praecox je napadnuta najgorim oružjem – novcem.Novac otrježnjuje svakoga.

– Mislim, dakle, jesam, reče lagano, za sebe. Drugi su uočili ovu promjenu. Nema više deranja, bacakanja po podovima. Dekart je bio izliječen. Nije više dvojio oko tjelesnog, odnosno čulnog, duša se nije cijepala da spozna od čega je sastavljena, njegova duša je sada imala svoga boga na svome nebu, boga Novca, u raju po imenu Sartrijada, koje ga nesumnjivo čeka nakon, pa sada sasvim sigurno već je znao koliko će živjeti – 40 godina, neće više. Neće moći više. Tako je određeno bilo.

Bilo je jutro. Sivo. Još uvijek se nije poznavalo da li će dan biti vedar ili neće, jer sa ove visine se na jednom kraju neba jutro već otkidalo, a na drugim dijelom se još nadnosio mrak. U tom dijelu gdje je svjetlost prodirala brže život je počeo da teče – prve ptice, trk kojota koji su žurili nazad u kršovita brda i mukanje krava u štalama je otpočelo.

Photos kindly permitted to Ana Galić by it’s owner, Tom Chambers (Tom Chambers Photography)

Za P.U.L.S.E Ana Galić

  •  
  •  
  •  
  •  



Jedan komentar na tekst Dekart i Brus Li u Šaolin hramu

  1. Pingback: NOVI TEKST ANE GALIĆ NA PULSE.RS: Dekart i Brus Li u Šaolin hramu – anagalicblog

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.