Umrla je 1987. godine.
.
.
Naučiti sve djela Yourcenarove su prava i ozbiljna književnost, aristokratsko štivo za elitu, knjige koje traže vrijeme i odanost. Od Alexisa ili traktata o uzaludnoj borbi, preko Vatri, Anne, Soror, Oproštajnog udarca, Snova i Sudbina pa sve do Hadrijanovih memoara i Crne mijene, Marguerite Yourcenar je stvorila bibliografiju za pamćenje i poštovanje.
.
Odgovarajući na pitanja iz famoznog Proustovog Questionnairea, Yourcenarova nekoliko puta ponavlja kojim se ljudskim svojstvima ponajviše divi – inteligencija, jednostavnost, dobrota, pravednost. Ko god je čitao njezina djela zna da ona ove vrline podjednako poštuje i u književnosti.
.
I zbilja, proza Marguerite Yourcenar je i inteligentna i jednostavna i dobra i pravedna: inteligentno pisana, jednostavne forme, pravedna prema čitatelju, kojem donosi nešto od dobrote. Bilo da govori o prekretničkim povijesnim figurama poput rimskog imperatora Hadrijana, ili epskim likovima kakav je Kraljević Marko; bilo da radnju smješta u vrijeme Prvog svjetskog rata (Oproštajni udarac) ili srednji vijek (Crna mijena); bilo da govori o vlastitim snovima (Snovi i sudbine), homoseksualnosti (Alexis ili traktat o uzaludnoj borbi) ili incestu (Anna, Soror); Yourcenarova se uvijek drži vlastitog poetičkog naputka:
.
“Moje pravilo igre je najprije naučiti sve,obavijestiti se o svemu, čitati sve…To je metod hinduskog askete koji se godinama iscrpljuje da bi tačnije uočio sliku koju stvara ispod zatvorenih očnih kapaka.”
.
.
Ona je također i sjajan tumač i komentator svojih tekstova: vlastite bilješke, predgovori i pogovori, redovito prisutni u njezinim knjigama, uvijek su poseban čitateljski užitak: i kao dodatak pročitanom djelu i kao općenit esejistički zapis. Veliko književno djelo Marguerite Yourcenar jest riznica u kojoj se uvijek može naći nešto novo. Njezine se knjige, kao po pravilu, čitaju više puta.
.
Kad govorimo o Marguerite Yourcenar, ne bismo smjeli zanemariti ni njezin prevodilački rad. Ova je spisateljica, naime, prevodila na francuski jezik djela Virginije Woolf, Henryja Jamesa, Pindara, Konstantina Kavafija te također i duhovne pjesme američkih crnaca. Bila je, kažimo i to, veliki zaljubljenik u gospel muziku.
.
Hadrijanovi memoari
.
.
Ako postoji knjiga koju bismo mogli prozvati knjigom života Marguerite Yourcenar – bila bi to knjiga Hadrijanovi memoari. Po vlastitom priznanju, počela ju je pisati još kao dvadesetogodišnjakinja i pisala ju je intenzivno punih pet godina, no sve je te rukopise uništila. S trideset godina slijedi povratak radu na zamišljenom romanu o imperatoru Hadrijanu: tri nove godine pisanja. Od svega napisanog 1934. godine u objavljeni roman ući će tek jedna rečenica: “Počinjem da sagledavam profil svoje smrti.” Tek 1948. godine, međutim, Yourcenarova se definitivno vraća skoro zaboravljenom rukopisu. Kako je sama rekla -ima knjiga koje se ne mogu napisati prije četrdesete godina života..
Hadrijanovi memoari su veličanstven roman o sudbini i životu jednog velikog čovjeka, skoro mudraca, čovjeka iz epohe za koju je Marguerite Yourcenar smatrala da je doba posljednjih slobodnih ljudi. Fascinantna je ostvarenost ovog djela. S nepogrešivom sugestivnošću Yourcenarova iscrtava portret jednog glasa, glasom samog Hadrijana govori o Hadrijanu – književniku, putniku, pjesniku, ljubavniku, no još više vladaru, a ponajviše čovjeku, niže sekvence stavljene pred probni kamen činjenica te suvereno, studiozno i superiorno – priča priču. Rezultat je jedan od najboljih romana dvadesetog stoljeća.
.
.
Hadrijanovi memoari pravi su dokaz književne veličine Marguerite Yourcenar: to je roman u kojem je njezina literarna genijalnost najsnažnije, najizrazitije i najjasnije vidljiva. Priča o rimskom imperatoru koju njegovim glasom priča žena iz dvadesetog stoljeća nudi nam ono najljepše što književnost može dati, ono što zapravo samo književnost i može ponuditi: razmišljanje o avanturi života, sliku sna i sudbine, ono što Kundera zove istraživanje postojanja. To perfektno umjetničko uživljavanje naročita je vrijednost ovog romana. Susan Sontag je jednom prilikom kazala kako zbirka Adornovih eseja vrijedi koliko i čitava polica prepuna esejističkih knjiga. Isto bismo mutatis mutandis mogli kazati i za Hadrijanove memoare: taj jedan roman vredniji je od mnogih romansijerskih opusa i kolekcija.