Hadrijanovi memoari

Nisu rijetki pisci i spisateljice što su u povijesti književnosti poznati pod nekim nom de plume, a pravo ime im znaju tek malobrojni. Eduard Douwes Decker postao je klasik holandske književnosti pod imenom Multatuli; pravoime Itala Sveva bilo je zapravo Ettore Schmitz; članovi legendarnog sovjetskog satiričnog književnog tandema Iljf i Petrov prezivali su se, ustvari, Fajnzilberg i Katajev.

I autorica Hadrijanovih memoara uklapa se u ovaj niz. Marguerite de Crayencour (rođena osmog juna 1903. godine u Bruxellesu) svoje je umjetničko prezime načinila anagramom onog pravog i postala književno besmrtna kao – Marguerite Yourcenar.

Domovi i putovanja Marguerite Yourcenar je u ranoj mladosti relativno mnogo putovala: bila je u Engleskoj, Švicarskoj, Italiji, Grčkoj, a krstarila je također i južnoslavenskim krajevima: bila je, među ostalim, i u Bosni. No, ona ipak nikad nije bila nomad. Dva su njezina doma i oba su na granici: dvorac njezina djetinjstva na sjeveru Francuske,uz samu francusko belgijsku granicu, tekuća njezine zrelosti, u američkoj saveznoj državi Maine, uz granicu sa Kanadom.

U dvorcu koji je sagradio njezin predak (ono de iz njezina prezimena markira plemenitaško podrijetlo) provela je desetak godina ranog djetinjstva prije no što se zbog Prvog svjetskog rata sklonila u Englesku.

Godine mladosti Yourcenarova će jednim dijelom provesti u već spomenutim putovanjima po Evropi. Krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, međutim, sjena svjetskog rata će se ponovo nadviti nad njezinim životom. Bježeći od rata,u kasnu jesen 1939. godine pristat će u njujoršku luku te će narednih pedesetak godina,tj.ostatak života,provesti na američkom kontinentu. Već 1941. nastanit će se u Maineu, gdje će živjeti u bijeloj drvenoj kući usred šume breza i borova. Kuća se zvala Petite Plaisance.

U ovom će svom staništu književnica živjeti sve do smrti, jer – kako je sama kazala – kad ti je donekle dobro u nekom mjestu, tu ostani i svijaj svoje gnijezdo. Velika će umjetnica tu-u pravom smislu riječi-sviti svoje gnijezdo i živjeti disciplinirano i asketski,sva posvećena literaturi.Način života nije mijenjala ni poslije mnogobrojnih uglednih priznanja, pa ni poslije prijema u Francusku akademiju, a bila je prva žena u višestoljetnoj povijesti ove institucije koja je doživjela tu počast.

Umrla je 1987. godine.

Naučiti sve djela Yourcenarove su prava i ozbiljna književnost, aristokratsko štivo za elitu, knjige koje traže vrijeme i odanost. Od Alexisa ili traktata o uzaludnoj borbi, preko Vatri, Anne, Soror, Oproštajnog udarca, Snova i Sudbina pa sve do Hadrijanovih memoara i Crne mijene, Marguerite Yourcenar je stvorila bibliografiju za pamćenje i poštovanje.

Odgovarajući na pitanja iz famoznog Proustovog Questionnairea, Yourcenarova nekoliko puta ponavlja kojim se ljudskim svojstvima ponajviše divi – inteligencija, jednostavnost, dobrota, pravednost. Ko god je čitao njezina djela zna da ona ove vrline podjednako poštuje i u književnosti.

I zbilja, proza Marguerite Yourcenar je i inteligentna i jednostavna i dobra i pravedna: inteligentno pisana, jednostavne forme, pravedna prema čitatelju, kojem donosi nešto od dobrote. Bilo da govori o prekretničkim povijesnim figurama poput rimskog imperatora Hadrijana, ili epskim likovima kakav je Kraljević Marko; bilo da radnju smješta u vrijeme Prvog svjetskog rata (Oproštajni udarac) ili srednji vijek (Crna mijena); bilo da govori o vlastitim snovima (Snovi i sudbine), homoseksualnosti (Alexis ili traktat o uzaludnoj borbi) ili incestu (Anna, Soror); Yourcenarova se uvijek drži vlastitog poetičkog naputka:

“Moje pravilo igre je najprije naučiti sve,obavijestiti se o svemu, čitati sve…To je metod hinduskog askete koji se godinama iscrpljuje da bi tačnije uočio sliku koju stvara ispod zatvorenih očnih kapaka.”

Ona je također i sjajan tumač i komentator svojih tekstova: vlastite bilješke, predgovori i pogovori, redovito prisutni u njezinim knjigama, uvijek su poseban čitateljski užitak: i kao dodatak pročitanom djelu i kao općenit esejistički zapis. Veliko književno djelo Marguerite Yourcenar jest riznica u kojoj se uvijek može naći nešto novo. Njezine se knjige, kao po pravilu, čitaju više puta.

Kad govorimo o Marguerite Yourcenar, ne bismo smjeli zanemariti ni njezin prevodilački rad. Ova je spisateljica, naime, prevodila na francuski jezik djela Virginije Woolf, Henryja Jamesa, Pindara, Konstantina Kavafija te također i duhovne pjesme američkih crnaca. Bila je, kažimo i to, veliki zaljubljenik u gospel muziku.

Ako postoji knjiga koju bismo mogli prozvati knjigom života Marguerite Yourcenar – bila bi to knjiga Hadrijanovi memoari. Po vlastitom priznanju, počela ju je pisati još kao dvadesetogodišnjakinja i pisala ju je intenzivno punih pet godina, no sve je te rukopise uništila. S trideset godina slijedi povratak radu na zamišljenom romanu o imperatoru Hadrijanu: tri nove godine pisanja. Od svega napisanog 1934. godine u objavljeni roman ući će tek jedna rečenica: “Počinjem da sagledavam profil svoje smrti.” Tek 1948. godine, međutim, Yourcenarova se definitivno vraća skoro zaboravljenom rukopisu. Kako je sama rekla -ima knjiga koje se ne mogu napisati prije četrdesete godina života.

Hadrijanovi memoari su veličanstven roman o sudbini i životu jednog velikog čovjeka, skoro mudraca, čovjeka iz epohe za koju je Marguerite Yourcenar smatrala da je doba posljednjih slobodnih ljudi. Fascinantna je ostvarenost ovog djela. S nepogrešivom sugestivnošću Yourcenarova iscrtava portret jednog glasa, glasom samog Hadrijana govori o Hadrijanu – književniku, putniku, pjesniku, ljubavniku, no još više vladaru, a ponajviše čovjeku, niže sekvence stavljene pred probni kamen činjenica te suvereno, studiozno i superiorno – priča priču. Rezultat je jedan od najboljih romana dvadesetog stoljeća.

Hadrijanovi memoari pravi su dokaz književne veličine Marguerite Yourcenar: to je roman u kojem je njezina literarna genijalnost najsnažnije, najizrazitije i najjasnije vidljiva. Priča o rimskom imperatoru koju njegovim glasom priča žena iz dvadesetog stoljeća nudi nam ono najljepše što književnost može dati, ono što zapravo samo književnost i može ponuditi: razmišljanje o avanturi života, sliku sna i sudbine, ono što Kundera zove istraživanje postojanja. To perfektno umjetničko uživljavanje naročita je vrijednost ovog romana. Susan Sontag je jednom prilikom kazala kako zbirka Adornovih eseja vrijedi koliko i čitava polica prepuna esejističkih knjiga. Isto bismo mutatis mutandis mogli kazati i za Hadrijanove memoare: taj jedan roman vredniji je od mnogih romansijerskih opusa i kolekcija.

Muharem Bazdulj

Hadrijanovi memoari, Jursenar, Književnost