Ulogujte se / Kreirajte profil

Hipoteza o Bogu

Religija jednoga doba jest literarna razonoda drugoga doba. (Ralph Waldo Emerson)

Bog Staroga zavjeta vjerojatno je najneugodniji od svih izmišljenih likova: ljubomoran i ponosan na to; sitničav, nepravedan, opsjednut time da sve nadzire, ništa ne oprašta; osvetoljubiv, krvoločan etnički čistač; ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, genocidan, donositelj kuge, megaloman, sadomazohist, mušičavi pakosni silnik. Oni među nama koji su odgajani od djetinjstva u duhu njegova ponašanja mogu otupjeti na taj užas. Naivac blagoslovljen perspektivom nevinosti jasnije pak uočava. Randolph, sin Winstona Churchilla, nekako je uspio izbjeći poznavanje Svetog pisma sve dok se Evelyn Waugh i još jedan drugi časnik, u uzaludnom pokušaju da ga utišaju dok su zajedno službovali za vrijeme rata, nisu s njim okladili da on neće moći pročitati cijelu Bibliju u dva tjedna: ‘Nažalost, to nije imalo rezultata kakvom smo se nadali. On nikad prije nije pročitao ni djelić Biblije i sad se grozno uzbudio; neprestano čita rečenice naglas, govoreći: “Kladim se kako niste znali da i ovo postoji u Bibliji…”ili se jednostavno lupa po koljenima od radosti i hihoće: “Bože, nije li Bog govno!”  Thomas Jefferson – koji je bolje štivo – imao je slično mišljenje te je opisao Mojsijeva Boga kao ‘biće užasne naravi – okrutno, osvetoljubivo, hirovito i nepravedno.’

Nije pravedno napadati tako laganu metu. Opstanak hipoteze o Bogu ne bi smio ovisiti o njezinu najneugodnijem opredmećenju, Jahveu, ni o njegovu bljedunjavom kršćanskom licu, ‘blagom Isusu, krotkom i milom’. (Istini za volju, ta slika mekušca nastala je više zahvaljujući njegovim viktorijanskim sljedbenicima nego samome Isusu. Može li išta biti bljutavije sentimentalno od izreke gospođe C. E Alexander: ‘Kršćanska djeca svi biti moramo / Krotka, poslušna, dobra kao on’?) Ne napadam neke posebne osobitosti Jahvea, ili Isusa ili Alaha, ni osobine nekog drugog određenog boga, poput Baala, Zeusa ili Wotana. Umjesto doga, definirat ću hipotezu o Bogu tako da se može lakše braniti: postoji nadljudska, nadnaravna inteligencija koja je namjerno isplanirala i stvorila svemir i sve u njemu, uključujući nas. Ova knjiga zagovarat će jedno drukčije gledište: neka stvaralačka inteligencija, dovoljno složena da može išta planirati, nastaje tek kao konačni proizvod dugotrajnog procesa postupne evolucije. Kreativne inteligencije, umovi koji se razvijaju, nužno se u svemiru pojavljuju kasno i stoga ne mogu biti odgovorni za stvaranje svemira. Bog, u tako definiranom smislu, jest iluzija i, kao što će pokazati poglavlja koja slijede, pogubna iluzija.

Nije čudo što se hipoteza o Bogu, budući da se temelji na lokalnim tradicijama osobnog otkrivenja, a ne na dokazima, pojavljuje u mnogobrojnim verzijama. Povjesničari religije uočavaju razvoj, od primitivnih plemenskih animizama, preko politeizama poput onih u starih Grka, Rimljana i Norvežana, do monoteizama poput judaizma i njegovih izvedenica, kršćanstva i islama.

Politeizam

Nije jasno zašto bi se moralo pretpostaviti da je prijelaz s politeizma na monoteizam sam po sebi napredno poboljšanje. No to se naširoko pretpostavlja i ta je pretpostavka potaknula Ibn Warraqa (autora napisa Why I am not a Muslim; Zašto nisam musliman) da duhovito na temelju toga zaključi kako je i monoteizmu suđeno da izgubi još jednoga boga i tako se pretvori u ateizam. Catholic Encyclopedia (Katolička enciklopedija) rješava se u istom nehajnom dahu i politeizma i ateizma:

‘Formalistički dogmatski ateizam sam sebe pobija i nikad de facto nije stekao razložnu privolu značajnog broja ljudi. Politeizam pak, koliko god mu možda bilo lako uvriježiti se u pučkoj mašti, nikad ne može zadovoljiti um filozofa.’

Monoteistički šovinizam donedavno je bio upisan u zakon o dobrotvornim organizacijama u Engleskoj i Škotskoj, koji je diskriminirao protiv politeističkih religija u davanju statusa oslobođenog od poreza, istodobno dajući veliku slobodu organizacijama čiji je cilj promicanje monoteističke religije i pošteđujući ih stroge procedure provjere kojoj su, sasvim s pravom, podvrgnute svjetovnjačke dobrotvorne institucije. Bavio sam se stoga mišlju da nagovorim nekog pripadnika ugledne hinduističke zajednice u Britaniji da pokrene građansku parnicu kojom bi pokušao osporiti tu snobovsku diskriminaciju protiv politeizma.

Mnogo bi bolje, dakako, bilo odustati od sveukupnog promicanja religije kao osnove za dobivanje statusa dobrotvorne organizacije. Društvene blagodati od toga bile bi velike, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su svote neoporezovanog novca koje dolaze u ruke crkvama, te podmazivanje ionako dobro podmazanih teleevangelista dostigli razmjere za koje se opravdano može reći da su bestidni. Propovjednik Oral Roberts jednom je rekao svojim televizijskim gledateljima da će ga Bog ubiti ako mu ne daju osam milijuna dolara. Gotovo je nevjerojatno, no to je upalilo. Bez poreza! Roberts ni dan danas ne posustaje, kao ni ‘Sveučilište Oral Roberts’ u Tulsi, u saveznoj državi Oklahomi. Zgrade sveučilišta, čija se vrijednost procjenjuje na 250 milijuna dolara, izravno je naručio sam Bog ovim riječima:

‘Pokreni svoje učenike kako bi čuli moj glas, kako i išli gdje je moja svjetlost slabašna, gdje se moj glas slabo čuje i gdje je moja ljekovita snaga nepoznata, sve do krajnjih granica Zemlje. Njihovo djelo nadmašit će tvoje i zbog toga sam vrlo zadovoljan.’

Nakon razmišljanja zaključio sam da bi moj izmišljeni hinduist koji podiže tužbu vjerojatno igrao na kartu; Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.’ Njegov politeizam nije zapravo politeizam već prikriveni monoteizam. Postoji samo jedan Bog – Brahma stvoritelj, Višnu čuvar i zaštitnik te Šiva razarač, božice Sarasvati, Lakšmi i Parvati (žene Brahme, Višne i Šive), Ganeš, bog slon, i stotine drugih, samo su različite pojave ili inkarnacije jednog Boga.

Kršćanima bi trebalo biti blisko takvo mudrovanje. Rijeke srednjevjekovnog mastila, da ne spominjem krvi, prolivene su na objašnjavanje ‘tajne trojstva, i na suzbijanje zastranjivanja poput arijanske hereze. Arije iz Aleksandrije u 4. je stoljeću poricao daje Isus istotvaran (tj. daje od iste tvari, ili biti) s Bogom. Što bi to zapravo moglo značiti?, vjerojatno se pitate. Tvar? Kakva ‘tvar’? Što zapravo podrazumijevate pod ‘biti’? ini se da je jedini razuman odgovor: ‘Vrlo malo toga. No taj je spor izazivao raskol u kršćanstvu cijelo stoljeće, a car Konstantin je naredio da se spale svi primjerci Arijeve knjige. Cijepanje kršćanskog svijeta cijepanjem dlaka – to je uvijek bila metoda teologije.

Postoji li jedan Bog u tri dijela ili tri Boga u jednome? Catholic Encyclopedia raščišćava to za nas, u majstorskom dejlu teološkog dubokoumlja:

U jedinstvu Boga postoje tri osobe, Otac, Sin i Duh Sveti, a te se tri osobe istinski među sobom razlikuju. Stoga, riječima Atanazijeva vjerovanja, ‘Otac je Bog, Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, no ipak ne postoje tri Boga, već je Bog samo jedan.’

Kao da to nije dovoljno jasno, Encyclopedia navodi teologa iz 3. stoljeća, svetog Grgura Čudotvorca:

Nije stoga ništa stvoreno, ništa nije podložno drugome u Trojstvu; i ništa nije dodano kao da nekoć nije postojalo, već je ušlo naknadno; stoga Otac nikad nije bio bez Sina ni Sin bez Duha; i to isto Trojstvo nepromjenljivo je i postojano zauvijek.

Kakvim je god čudima sveti Grgur zaslužio svoj nadimak, to nisu bila čuda časne bistrine. Njegove riječi odišu mračnjačkim duhom svojstvenim teologiji, koja se – za razliku od znanosti ili većine drugih ogranaka ljudske učenosti – nije pomaknula naprijed osamnaest stoljeća. Thomas Jefferson je, kao toliko puta, bio u pravu kad je rekao:

‘Podrugivanje je jedino oružje koje se može upotrijebiti protiv nerazumljivih tvrdnji. Ideje moraju biti jasne prije nego što razum može rasuđivati o njima; a nitko ne može imati jasnu ideju o trojstvu. To je puka abrakadabra šarlatana koji sebe nazivaju Isusovim svećenicima.

Također ne mogu ne spomenuti drsku samouvjerenost kojom religijski krugovi ustrajavaju na sićušnim pojedinostima za koje nemaju niti mogu imati ikakve dokaze. Možda upravo to što nema nikakvih dokaza u prilog teološkim mišljenjima, s koje god strane, potiče njima svojstvenu drakonsku odbojnost prema onima koji imaju malo drukčije mišljenje, osobito, kao što je slučaj, u spomenutom pitanju trinitologije.

Jefferson je u svojoj kritici kalvinizma obasipao porugama doktrinu prema kojoj, kako se izrazio, ‘Postoje tri Boga. No posebice katolički ogranak kršćanstva gura svoje opetovano koketiranje s politeizmom u galopirajuću inflaciju. Trojstvu se priključuje Marija, ‘Nebeska kraljica’, božica po svemu osim po imenu, koja je odmah uz Boga po broju upućenih molitava. Panteon dalje proširuje vojska svetaca, koji zbog svojih moći ispunjavanja molbi možda nisu polubogovi, ali se njima svakako isplati utjecati u njihovim specijalističkim područjima. Forum katoličke zajednice (The Catholic Community Forum) uslužno navodi 5120 svetaca, zajedno s područjima njihove stručnosti, u koja spadaju želučani bolovi, žrtve zlostavljanja, anoreksija, trgovci oružjem, kovači, slomljene kosti, stručnjaci za bombe i neurednu probavu, da ih spomenem samo nekoliko. Ne smijemo zaboraviti četiri zbora anđeoska, raspoređena u devet redova – serafine, kerubine, prijestolja, gospodstva, krijeposti, moći, vlasti, arhanđele (na čelu svih zborova) – a ni obične stare anđele, uključujući naše najbliže prijatelje, anđele čuvare, koji su uvijek na oprezu. Katolička mitologija me uistinu zadivljuje, dijelom zbog svoga neukusnog kiča, ali uglavnom zbog što toga njezini tvorci tako lepršavo i nonšalantno izmišljaju pojedinosti u hodu. Sve je to tako besramno izmišljeno.

Papa Ivan Pavao Drugi stvorio je više svetaca nego svi njegovi prethodnici iz proteklih nekoliko desetljeća zajedno, a imao je i posebnu sklonost prema Djevici Mariji. Njegove politeističke težnje dramatično su se pokazale 1981, kad je preživio pokušaj atentata u Rimu te je pripisao svoje preživljavanje intervenciji Gospe Fatimske: ‘Majčinska ruka vodila je zrno’. Čovjek se ne može oteti pitanju zašto onda nije vodila zrno tako ga potpuno promaši. Drugi bi mogli pomisliti da kirurška ekipa, koja ga je operirala šest sati, zaslužuje barem dio zahvalnosti, no možda su i njihove ruke bile materinski vodene. Bitno je u tome da, po Papinom mišljenju, zrno nije vodila samo Gospa, nego baš Gospa Fatimska. Pretpostavljam da su Gospa Lurdska, Gospa iz Guadalupea, Gospa iz Međugorja, Gospa Akitska, Gospa iz Zeitouna, Gospa iz Garabandala i Gospa iz Knocka bile u tom trenutku zaokupljene drugim poslovima.

Kako su se stari Grci, Rimljani i Vikinzi nosili s takvim politeološkim zagonetkama? Je li Venera bila samo drugo ime za Afroditu ili su to bile dvije različite božice ljubavi? Je li Tor sa svojim buzdovanom manifestacija Wotana ili posebni bog? Koga je briga za to? Život je prekratak da bi se vodilo računa o razlikama između jedne izmišljotine i mnogih drugih. Budući da sam se osvrnuo na politeizam kako bih se zaštitio od optužbe da sam ga zanemario, više to neću spominjati. U svrhu kratkoće, nazivat ću sva božanstva, bila ona politeistička ili monoteistička, jednostavno ‘Bog’. Također sam svjestan toga da je Abrahamov Bog (blago rečeno) agresivni muškarac te ću to prihvatiti iz običaja kao kriterij za izbor zamjenica. Profinjeniji teolozi proklamiraju bespolnost Boga, dok neki feministički teolozi nastoje ispraviti povijesne nepravde tako što ga proglašavaju ženom. No u čemu je, naposljetku, razlika između nepostojećeg ženskog i nepostojećeg muškog stvora? Pretpostavljam da bi u šašavo nerealnom presjeku teologije s feminizmom postojanje moglo uistinu biti manje važno obilježje od roda.

Svjestan sam toga da kritičari religije mogu biti izvrgnuti napadu ako ne odaju priznanje plodnoj raznolikosti tradicija i svjetonazora koji se nazivaju religijskima. Antropološki utemeljena djela, poput knjige Golden Bough (Zlatna grana) sira Jamesa Frazera, Religion Explained (Razjašnjena religija) Pascala Bovera ili In Gods We Trust (U bogove se uzdamo) Scotta Atrana, sjajno dokumentiraju čudnovatu fenomenologiju praznovjerja i rituala. Čitajte takve knjige i divite se bogatstvu ljudske lakovjernosti.

Ali to nije stil ove knjige. Prezirem odanost nadnaravnome u svim njezinim oblicima i najučinkovitije je usredotočiti se na oblik koje je vjerojatno najpoznatiji mojim čitateljima, oblik koji najopasnije utječe na sva naša društva. Većina mojih čitatelja sigurno je odrasla u jednoj od triju današnjih ‘velikih monoteističkih religija (četiriju ako im pribrojite
mormonstvo), koje sve vuku podrijetlo od mitološkog poglavara/ patrijarha Abrahama i bit će korisno taj skup tradicija imati na umu do kraja ove knjige.

Vjerojatno je u ovom trenutku dobro doskočiti neizbježnoj reakciji na knjigu, koja bi se inače – kao što noć slijedi dan – pojavila u nekoj recenziji: ‘U Boga u kojega Dawkins ne vjeruje ne vjerujem ni ja. Ne vjerujem u starca na nebu s dugom bijelom bradom.’ Taj starac je nebitna smetnja i njegova je brada dosadna koliko i duga. Dapače, to je još gore
od nebitne smetnje. Upravo se tom glupošću želi odvratiti pozornost od toga da ono u što dotični govornik vjeruje nije baš mnogo manje glupo. Znam da ne vjerujete u bradatog starca na oblaku pa nemojmo gubiti više vremena na to. Ja ne napadam neki određeni prikaz Boga ili bogova. Napadam Boga, sve bogove, sve i svašta nadnaravno, gdjegod i kadgod se tako nešto izmisli ili je već izmišljeno.

Monoteizam

Veliko zlo u središtu naše kulture, a koje se ne smije spominjati, je monoteizma. Iz jednog barbarskog teksta iz brončanog doba, poznatog kao Stari zavjet, razvile su se tri protuljudske religije – judaizam, kršćanstvo i islam. To su religije nebeskoga boga. One su doslovce patrijarhalne – Bog je Svemogući Otac – iz čega proizlazi mržnja prema ženama već 2000 godina u zemljama koje su pogođene nebeskim bogom i njegovim zemaljskim muškim izaslanicima.

Gore Vidal

Najstarija od triju religija što vuku podrijetlo od Abrahama i očiti predak ostalih dviju jest judaizam. Izvorno, to je bio plemenski kult jednoga krajnje neugodnog Boga, morbidno opsjednutog seksualnim ograničenjima, zadahom sprženog mesa, vlastitom nadmoći nad ostalim suparničkim bogovima i isključivošću svoga izabranog pustinjskog plemena.

Za vrijeme rimske okupacije Palestine, Pavao iz Tarsa osnovao je kršćanstvo kao manje okrutnu monoteističku sektu judaizma, koja nije bila toliko isključiva, već je gledala prema van, izvan kruga Židova prema ostalom svijetu. Nekoliko stoljeća nakon toga, Muhamed i njegovi sljedbenici vratili su se na beskompromisni monoteizam po uzoru na židovski, ali ne i na njegovu isključivost, te su osnovali islam na temelju nove svete knjige, Kurana ili Qur’ana, pridodajući mu moćnu ideologiju vojnog osvajanja radi širenja vjere. I kršćanstvo se širilo uz pomoć mača, kojim su najprije vitlale rimske ruke pošto je car Konstantin uzdigao kršćanstvo iz ekscentričnog kulta na razinu službene religije, a zatim križari te poslije konkvistadori i drugi europski osvajači i kolonizatori, uz koje su išli misionari. Za većinu mojih argumenata može se smatrati da medu trima abrahamskim religijama nema razlike. Ako se drukčije ne
naglasi, uglavnom ću imati na umu kršćanstvo, ali samo zato što mi je ta verzija slučajno najpoznatija. Za moje potrebe, razlike su manje bitne od sličnosti. Uopće me neće zanimati druge religije, poput budizma ili konfucijanizma. Štoviše, moglo bi se tvrditi kako bi njih bilo bolje uopće ne smatrati religijama već etičkim sustavima ili životnim filozofijama.

Jednostavnu definiciju hipoteze o Bogu, od koje sam krenuo, mora se znatno dopuniti kako bi ona mogla obuhvatiti abrahamskoga Boga. Ne samo da je taj Bog stvorio svemir, već je on osobni Bog koji je prisutan u njemu ili možda izvan njega (što god to moglo značiti) te posjeduje neugodne ljudske osobine koje sam spomenuo.

Osobna obilježja, ugodna ili neugodna, nemaju nikakva udjela u deističkom bogu Voltairea i Thomasa Painea. U usporedbi s psihotičkim delinkventom Staroga zavjeta, deistički bog iz prosvjetiteljstva 18. stoljeća po svemu je plemenitije biće, vrijedno svoje kozmičke kreacije, uzvišeno nezainteresirano za ljudska zbivanja, dostojanstveno odvojeno od naših osobnih misli i nadanja, ne hajući nimalo za naše prljave grijehe ili promrmljana pokajanja. Deistički Bog je fizičar koji staje na kraj svoj fizici, alfa i omega matematičara, apoteoza arhitekata. On je vrhunski inženjer koji je postavio zakone i konstante svemira, uskladio ih izvanredno precizno i, znajući sve unaprijed, potpalio, kako mi to sad nazivamo, užareni Veliki prasak te se povukao i nikad više za nj nitko nije čuo.

U vremenima gorljivije vjere na deiste je sipana poruga da se ne razlikuju od ateista. Susan Jacoby u svojoj knjizi Freethinkers: A History of American Secularism (Slobodni mislioci: Povijest američkog sekularizma) iznosi probrani popis epiteta kojima je zasipan jadni Tom Paine: ‘Juda, gmaz, svinja, bijesni pas, rasol, uš, zvijer nad zvijerima, beštija, lažac i, dakako, nevjernik’. Paine je umro napušten (uz časnu iznimku Jeffersona) od bivših političkih prijatelja kojima je bilo neugodno zbog njegovih protukršćanskih gledišta. Danas se perspektiva znatno promijenila pa je vjerojatnije da će se deisti razlikovati od ateista i strpati zajedno s teistima. Oni, naposljetku, ipak vjeruju u vrhovni um koji je stvorio svemir.

 
 
Richard Dawkins – “Iluzija o Bogu”
 
Prethodni nastavak:

Duboko religiozni nevernik

 
Naslov izvornika: Richard Dawkins
THE GOD DELUSION
© Richard Dawkins 2006.
Prava za hrvatsko izdanje IZVORI, 2007.

 

  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.