Kratka priča o filozofskim poticajima

Situaciju filozofije u drugoj polovini 19. veka obeležilo je preoblikovanje znanstvene svijesti, koje je nastupilo iz sloma idealističkih sistema. Riječ je o preoblikovanju znanstvene svjesti koja ne pogađa samo filozofiju, već i sve znanosti.  Centralni problemi koji su tada postavljeni jesu usmjereni na iskustvene činjenice, dakle, u obzir više ne dolaze nikakve spekulacije i prazni pojmovi – već treba usredsrijediti sve snage na područja iskustva i to na područja koja su međusobno razdvojena. Prirodne znanosti obilježene se tradicijom Galileja [Galileo Galilei] i Njutna [Isaac Newton], a njihovo se područje proširilo na sferu fiziološkog i biološkog. Međutim, zahtjev prirodnoznanstvenog istraživanja zajedno sa fiziološkim poveo je i duševni život. Tako je život bio istraživan sredstvima prirodnoznanstvene metode i tako je psihologija postala fiziološka psihologija. Jednu takvu cjelinu psihološkog istraživanja će Franc Brentano po prvi put da oslobodi od prirodnoznanstvene metode. On će reči:

“Filozofija mora na svom polju postupiti točno onako kao prirodne znanosti tj. ona mora svoje pojmove izvući iz samih svojih stvari“.

Reći će Hajdeger da ta teza nije proklamacija sirovog prenošenja prirodnoznanstvene metodike na filozofiju, već obrnuto: „to je isključenje prirodnoznanstvene metodike i zahtijev da filozofija na svome polju postupa kao prirodne znanosti na svome – uz načelno uvažavanje posebnosti stvari koje su u pitanju.“

Drugim riječima, to znači da se sadržaji duševnog života usvoje onako kako su neposredno dostupni, iz biti samog psihičkog. Tako je Brentano pokušao stvoriti osnove za znanost o svijesti, o doživljajima, o psihičkom u najširem smislu, na taj način da se činjenični sadržaji uzmu onako kako su dati u svome polju. Brentano je započeo klasifikaciju psihičkih fenomena tako što je uzeo u razmatranje načelo koje ne nalazi izvana, već od onoga što je izvesno dato kada se govori o psihičkom – doživljajima. Postavlja se pitanje koja je priroda psihičkih fenomena naspram fizičkih?

Brentano po Hajdegeru kaže sljedeće, ključno:

„Psihički fenomeni ne razlikuju se od svih fizičkih fenomena ničim drugim kao time da u njima obitava nešto predmetno. Stoga, ako unutar polja psihičkih fenomena postoje razlike, onda su to razlike u pogledu te njihove temeljne strukture obitavanja, razlike u načinu na koji nešto jeste predmetno za doživljaje. Te razlike po kojima je nešto predmetno za doživljaje – ono se predočuje u predočavanju, prosuđuje u prosuđivanju, ono što se hoće u htenju – prema tim razlikama se oblikuju i najistaknutije razlike unutar psihičkih fenomena. Tu temeljnu strukturu psihičkog, naime, da u svakom doživljaju obitava nešto predmetno, Brentano naziva intencionalnom inegzistencijom.“

Po uzoru na Brentanovu deskriptivnu metodu, Huserl analizom transcendentalne svijesti, koju pokušava produbiti istraživanjem strukture svijesti u svojim djelima Logička istraživanja i Ideje fenomenologije, dospijeva u čistu svjest. Međutim, Hajdeger u Huserlovim istraživanjima po specifičnosti pojma intencionalnosti, na sličan način uz primetne propuste – u kritičkoj dimenziji, može da postavi pitanje o smislu bitka.  Drugim rječima, čini se da bi iz ovog dosadašnjeg moglo da se zaključi da je Huserlov pojam intencionalnosti pomogao Hajdegeru da artikuliše čitav domen bića jer svaki doživljaj se usmerava na nešto, i to različito prema karakteru toga nečega. Predočavanje je predočavanje nečega, sjećanje je sjećanje na nešto, sudjenje je sudjenje o nečemu, a tako isto slutiti, očekivati, nadati se, voleti, mrzeti – nešto.

Za P.U.L.S.E Mirjana Đilas

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Brentano, Filozofija, Hajdeger, Huserl, Mirjana Đilas