Sećaš li se Borhesa?

Ulogujte se / Kreirajte profil

Sećaš li se Borhesa?

.

Become a Patron!

.

Ima iskaza i rečenica što su neobično glupi, ali kroz koje se naslućuje neka istina, ne nužno ona na koju su ciljali oni koji su glupi iskaz načinili. Jurica Pavičić, hrvatski pisac i novinar, napisao je jedanput da u prevodima Markes bolje funkcioniše na srpskom, a Borhes na hrvatskom. “Feral Tribune” je to onomad proglasio “sranjem nedjelje” pa je zahvaljujući tome pomenuti Pavičićev iskaz sačuvan u bespućima interneta. Parafrazirao sam maloprije Pavičića po sjećanju, ali sam, evo, poslije malo guglanja pronašao i doslovan citat koji glasi ovako:

“Borhes je pisac kojemu paše hrvatski, baš onako kako Markesu paše srpski. Hrvatski teško posreduje Markesovo bujno plebejstvo. Ali, kao jezik učenih vestalki, hrvatski zato odgovara Borhesu, jer on je i sam takav – pisac knjižnice, izdignut nad jezikom koji klija na ulici.”

Pavičić, čini mi se, na bizaran način i kroz pogrešne zaključke samo apsolutizuje vlastito iskustvo, svoje otkrivanje Markesa preko BIGZ-a i svoje otkrivanje Borhesa preko onih lijepih šestotomnih sabranih djela u izdanju Grafičnog zavoda Matice Hrvatske (GZMH).

 

PESMA

I Markes i Borhes prevođeni su kod nas i u zapadnoj i u istočnoj varijanti, kako se to kaže, ali čini mi se (mada možda i griješim) da Borhesova poezija, naročito ona kasna, u vezanom stihu, skoro redovno sonetska, nije sistematski i u cjelini prevedena na srpski, onako kako su je unutar pomenutih sabranih djela na hrvatski preveli Milivoj Telećan, Marko Grčić, Tonko Maroević i ini. Ima u tim sabranim djelima i sonet prozvan po imenu Borhesove prve žene, Elze. Ime soneta, odnosno ime žene koja ga je nadahnula, napisano je, u skladu sa uzusima hrvatskog pravopisa, etimološki: “Elsa”. Pjesma ide ovako:

Besane noćitegobne i lijene,
duge do zorečekane u strahu
od dana što se zalud ponavljahu
Neka su danas sve blagoslovljene
Zar u to vrijeme mogao sam slutit
ljubavi svake lišenda su bdjenja
i grozničava mučna uzbuđenja
u praskozorju tek nejasne puti
i neizvjesna staza zacrtana
da po njoj stignem do vrhunca čista
u plavetnilu što nebesno blista
večeri ovesvrhe mojih dana
Tvoja je rukaElsau mojoj sada
i drago nam je motrit snijeg što pada.

Pjesmu je preveo Tonko Maroević, a ispod pjesme nalazi se informacija da je napisana u Kembridžu (američka savezna država Masačusets) 1967. godine. Lijepa je pjesma, i dirljiva, čak i ako ne znamo kontekst. Lirski subjekt blagosilja sve tegobe i nesreće koje mu je život donio (a donio mu ih je mnogo), zato što je jedino takav život, sa svakom od tih tegoba i nesreća, uzročno-posljedično vodio do sreće koju trenutno osjeća. Ako pak znamo da pjesmu piše čovjek koji se u šezdeset osmoj godini života prvi put oženio, da pjesmu naziva imenom svoje žene, a da je u istu tu ženu bio zaljubljen u mladosti, kad se ona, međutim, udala za drugog, onda je i doživljaj pjesme, reklo bi se, dublji.

 

NEISPRIČANA PRIČA

Najrecentnija Borhesova biografija, ona koju je napisao Norman Tomas di Đovani, a koja je u maju ove godine objavljena u Londonu pod naslovom Džordži & Elza, s podnaslovom Horhe Luis Borhes i njegova žena – neispričana priča (Georgie & ElsaJorge Luis Borges and His Wife – the Untold Story) donosi nam, između ostalog, i neočekivanu anegdotu o nastanku pomenutog (i gore, u cjelini, citiranog) soneta. Di Đovani svjedoči kako mu je Borhes ispričao da ga je Elza u prvim danima njihovog braka neprestano gnjavila da napiše pjesmu o njoj. Borhes to nije želio, ali je ona insistirala i insistirala. Naposljetku mu se, veli, učinilo da će je se najlakše riješiti ako joj popusti. “Napisao sam četrnaest stihova, sonet. Trebalo mi je punih deset minuta” – rekao je još Borhes podsmješljivim tonom. Posjedovanje te informacije, svijest o načinu na koji je pjesma nastala, ne čini, međutim, pjesmu manje lijepom. Isto važi i za ovu biografiju, mada je ona prema Borhesu izrazito netaktična, ona ipak ničim ne uspjeva da ga unizi. Norman Tomas di Đovani najpoznatniji je Borhesov prevodilac na engleski jezik i vjerovatno najzaslužnija osoba za njegovu reputaciju na engleskom govornom području. Počeci njihovog poznanstva te kasnije prijateljstvo jedna su od glavnih tema ove knjige. U knjizi, međutim, nema ni riječi o Di Đovanijevom odnosu sa Borhesovom udovicom Marijom Kodamom. Naime, godinama nakon razvoda od Elze, Borhes se oženio drugi put. Marija Kodama, njegova druga žena, bila je mlađa od njega četrdesetak godina. Poslije Borhesove smrti, ona je preuzela staranje nad njegovom zaostavštinom. Bilo je tu mnogo kontroverzi, a među njima je i Kodamina odluka da ne dopusti nova izdanja Di Đovanijevih prevoda Borhesovih knjiga. U pojedinim prikazima ove Di Đovanijeve knjige, ona je već prozvana “osvetničkom”.

Sa Elzom Astet Miljan..

 

MEDENI MESEC

Di Đovani svoju knjigu otvara kratkim prologom pod naslovom Stilska figura. Definišući sinegdohu kao “dio koji predstavlja cjelinu” i citirajući famoznu Borhesovu rečenicu tome da se suština svakog ljudskog života, nebitno koliko dugog, svodi na jedan trenutak, trenutak u kojem čovjek spozna ko je, autor nam sugeriše da će baveći se relativno kratkim periodom Borhesovog dugog života, periodom od 1967. do 1970. godine, uspjeti ipak da nam približi cijelog Borhesa. Samu radnju, Di Đovani započinje ovako: “Horhe Luis Borhes i Elza Astet Miljan vjenčali su se u matičnom uredu u Buenos Airesu četvrtog avgusta 1967. godine.” Borhes u tom trenutku ima 68 godina, a Elza 57. Ona iza sebe ima jedan brak, a iz njega već odraslog sina. Nedugo poslije vjenčanja, novopečeni bračni par putuje za Ameriku. Borhes će iduću školsku godinu da provede na Harvardu kao gostujući profesor, a Elza bi valjda to putovanje trebala da shvati i kao medeni mjesec. Mada su se Borhes i Elza upoznali u vrijeme kad je njoj bilo dvadeset godina, a njemu trideset i jedna te mada je u to vrijeme, barem s njegove strane, očito bilo neke privlačnosti i simpatije, cijeli brak je bio mnogo više praktično-pragmatične, negoli romantične prirode. Zbog sljepila Borhes nije bio u stanju da se brine sam o sebi, naročito na putovanjima. On dotad ne samo da je cijelog života živio s majkom, nego bi majka i redovno putovala s njim. Stara gospođa Leonora Borhes sada je, međutim, već počela da biva slaba i boležljiva te je počela da razmatra pogodne kandidatkinje za snajku. Njen sin je već bio svjetski slavan pisac, potencijalni nobelovac, te je postojala mogućnost da pođe za neku promišljenu i racionalnu ljepoticu, mnogo mnogo mlađu, koja bi ga potpuno zaludila, upravljala njima i odvojila ga od majke. Ta joj se opcija nije dopadala. Izgleda da mu je upravo ona izabrala Elzu, kao nekog u koga se muškarac poput Borhesa zapravo i nije mogao istinski zaljubiti.

Sa Marijom Kodamom

 

PLATONSKI LJUBAVNIK

Prije desetak godina, izdavačka kuća Gradac objavila je knjigu “Čovek u ogledalu knjige – život H. L. Borhesa” Džemsa Vudala, ponajbolju Borhesovu biografiju napisanu na engleskom jeziku (vidi “Vreme” broj 740). I Elza ima svoje mjesto u njoj, kao i Borhesova stalna potreba da bude u stanju zaljubljenosti. Sve su Borhesove ljubavi bile platonske i cerebralne. I Vudal i Di Đovani pominju njegovu impotenciju, ali potonji je po tom pitanju detaljniji. Prepričava čak i razgovor Borhesove majke Leonore i Elze uoči samog vjenčanja. “Nemoj da očekuješ da ćeš da spavaš s Džordžijem”, kazala je navodno devedesetjednogodišnja starica, na šta joj je pedesetsedmogodišnja mladenka odgovorila da se ne brine, jer ona, Elza, zna “uvući se muškarcu u krevet”. (Inače, Džordži je Borhesov djetinjski nadimak; bližnji su ga do kraja života zvali Džordži, otud i naslov ove knjige.) Ispostavilo se, međutim, da je Elza precijenjivala samu sebe. Ipak, ljubavna nemoć njenog muža nije Elzu činila manje ljubomornom. Naročito su joj išle na živce Borhesove mlade prijateljice s literarnim senzibilitetom, posebno one sa kojima je sarađivao na nekim knjigama. Mariju Ester Vaskez pred njom nije smio ni da pomene. Di Đovani svjedoči da mu je Borhes, nakon što su se upoznali, a kad Elza ne bi bila u blizini, često pričao o Mariji Ester i kako mu nedostaje. (U ovoj knjizi nema onog bolnog i živopisnog detalja koji pominje Vudal; kad je čuo da se Marija Ester Vaskez vjerila, Borhes je otišao kod zubara i povadio sve zube, kao da je htio fizičkim bolom da nadjača onaj duševni.)

 

TRAČ

Di Đovani se upoznao sa Borhesom ubrzo nakon njegove i Elzine selidbe u Kembridž. On je u to vrijeme imao trideset četiri godine i imao je određenu reputaciju kao prevodilac sa španskog, prvenstvo zbog prevoda poezije Horhea Giljena. Nakon što je prisustvovao jednom Borhesovom predavanju, javio mu se, predstavio i predložio da priredi i prevede knjigu Borhesovih izabranih pjesama na engleski. Borhes ga je pozvao da ga posjeti u njegovom stanu. Tamo je Di Đovani upoznao i Džordžija i Elzu te je tako započela dugogodišnja profesionalna saradnja, a i neka vrsta neobičnog prijateljstva. Na mnogim stranicama ove knjige čitalac se pita iznevjerava li Di Đovani pokojnog prijatelja svojim indiskrecijama. Pošto sa Elzom očito nije osjećao nikakvu intelektualnu bliskost i pošto su mu nedostajali majka, sestra i brojni prijatelji iz Buenos Ajresa, Borhes se u svojoj usamljenosti okrenuo Di Đovaniju. Njih dvojica bi ponekad izišli na pivo i ta su druženja Borhesu očito prijala. Kad Di Đovani u knjizi prepričava kako se Borhesu jednom pri povratku iz kafane u Bostonu pripišalo i kako nije mogao da se suzdrži, pa je pišao u haustoru te ga je njegov mladi prijatelj, nakon što mu se učinilo da se zastidio, tješio da nema veze i da će stanari misliti da je to napravila neka mačka, a da je Borhes uz osmijeh rekao drugi tigar (el otro tigre), aludirajući na svoju istoimenu pjesmu i životnu opsesiju tigrovima, to je donekle i duhovito. Kad, međutim, prepričava kako se jedanput u Buenos Ajresu Borhes upišao u gaće, kako su mu se sive hlače od tvida, čarape i cipele natopile urinom ili kad opisuje kako se u malom avionu u kojem nije bilo toaleta, Borhes pomokrio u kesu za povraćanje, to je čisti tabloidni voajerizam. U sličnu fioku spadaju i prepričavanja kako se supružnici Di Đovaniju žale jedno na drugo. U opisivanju Elzine lakomosti i pokondirenosti, dva su primjera naročito pamtljiva. Prvi se tiče nadimaka koje je ona davala svojim bundama: Volt Vitmen, Edgar Alan Po, Natanijel Hotorn. (Svaku je kupila od honorara koje je Borhes dobio za pojedino predavanje, pa je ona ovisno od teme predavanja i krstila bunde.) Druga se tiče noći za koju Di Đovani kaže da je najsmješnija u njegovom životu, noći u kojoj je porodica Rokfeler u Njujorku priredila banket Borhesu u čast. Elza je u stan Rokfelerovih stigla sa malim foto-aparatom, spremna da poslika sve prostorije. Ljubazni domaćini su joj pokazivali stan, a ona je fotkala. U spavaćoj sobi je zamolila gospođu Rokfeler da joj pozira na krevetu. Slikala je i kupatilo i ve-ce, gdje je zamolila jednog od gostiju da joj pozira sjedeći na šolji. Naposljetku, pred kraj banketa je zamolila Rokfelera da joj uz pomoć svojih veza pomogne da brojne prepune kofere, kad se budu vraćali u Buenos Ajres, prebaci do Argentine bez carinjenja. Tvrdila da je silnu odjeću pokupovala iz humanitarnih razloga, da bi je podijelila sirotinji. Postiđeni Borhes poslije je priznao Di Đovaniju da je odjeću kupila da bi je u Argentini prodala po višoj cijeni i tako zaradila.

 

RAZVOD

Nakon što su se Borhes i Elza vratili u Buenos Ajres, pozvali su Di Đovanija da ih posjeti. On je to nakon nekoliko mjeseci i učinio. Njegovi prevodi Borhesa već su počeli da izlaze ne samo kao knjige, nego i u visokotiražnim časopisima. Sa idejom da rade na novim prevodima i novim projektima, Di Đovani se privremeno seli u Buenos Ajres. Skoro svakodnevno se druži s Borhesom, njegovim argentinskim prijateljima, Borhesovom majkom. Ova je već omrznula Elzu i pred Di Đovanijem je uvijek zove “to čudovište” (ese monstruo). Di Đovani se čak i oženio u Buenos Ajresu, Amerikankom po imenu Heder But, a kumovi su mu bili – Borhes i Elza. Sad su se već i porodično družili, a na jednoj zajedničkoj večeri je fotografski zabilježen i rijedak primjer Borhesovog glupiranja: s korpom za hljeb na glavi i salvetom vezanom tako da podsjeća na rog on liči na karikaturu cirkuskog vikinga. Di Đovani tvrdi da Elzi nije prijalo kad bi Borhes bio u klaunskom raspoloženju. Ipak, nesuglasice između Borhesa i Elze bile su sve češće. On se pred Di Đovanijem požalio kako se kaje što se uopšte ženio. Razmišljao je o razvodu, no to je u ondašnjoj Argentini bilo izuzetno komplikovano. Nije se toliko brinio o podjeli imovine, koliko o svojoj biblioteci. Plašio se da mu Elza u napadu bijesa ne uništi knjige. Insistirajući na svojoj važnoj ulozi u cijeloj storiji oko razvoda, Di Đovani je iznosi u skoro trilerskom maniru. Ima tu i humornih elemenata, a naročito je zabavan oficijelni “dokument” u kojem Borhes u 27 tačaka objašnjava zašto traži razvod. (Čisto primjera radi, tačka šest glasi: “Ne pokazuje ni najmanji interes za moj književni rad, izuzev za honorare koje za njega primam.”; ili, tačka osam: “Navodi me da se družim s raznim mediokritetima. Prema piscima je a priori nepovjerljiva i naziva ih gomilom džukela.”) Nakon razvoda, Borhes se vratio da živi s majkom, kojoj su u to doba devedeset četiri godine. Neko vrijeme nakon razvoda, dok je šetao gradom sa svojim mladim rođakom, prišla mu je njegova bivša žena i rekla: Zdravo. Kad joj se učinilo da joj ne prepoznaje glas kazala je: To sam ja, Elza. Borhes je navodno odgovorio pitanjem: Koja Elza?

 

DIVNA BESMRTNOST

Često Di Đovani govori o Borhesovoj slabosti. Kako je majka Borhesova, koja ga je, kaže, najbolje poznavala i najviše voljela, govorila da je “Džordži beskičmenjak”; kako se pravdao nakon što je primio orden od Pinočea da to nije orden diktatora nego orden koji mu daruje čileanski narod, kako je volio da odgađa lijepe trenutke, da bi mogao duže da im se raduje. Ipak, ako Di Đovani ne pominje drukčijeg Borhesa, to ne znači da on nije postojao. Pišući o argentinskoj tradiciji, sam Borhes je primijetio da ono što dubinski osjećaš kao svoje ne moraš naglašavati. Kao primjer za to on navodi podatak da se u Kur’anu uopšte ne pominju – kamile. Muhamed je bio siguran da je Arapin i nije mu trebao jeftini simbol Arabije, tako nekako kaže Borhes. Ne sjećam se sada da li je ovo Borhesova sopstvena opservacija ili je primjer preuzeo od Gibona, ali je, makar osnovna teza bila tačna, primjer s Kur’anom i kamilama pogrešno odabran za ilustraciju. Prema prevodu značenja Kur’ana Besima Korkuta, naime, sedamnaesti ajet osamdeset i osme sure AlGašiya (Teška nevolja) glasi: “Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene”. Borhesa kojeg znamo iz njegove proze i poezije u Di Đovanijevoj knjizi (koliko god ona bila iskrena, istinita i iz prve ruke pisana) ćemo sresti malo ili nimalo, ali to ne mijenja suštinu ni Borhesove umjetnosti ni našeg doživljaja nje. Jer Borhesov duh kao da lebdi i nad ovom knjigom. Di Đovani pojma nema šta je bilo sa Elzom, a to izgleda ne zna ni bilo ko drugi. Po svoj prilici je umrla (rođena je 1910), ali se ne zna ni gdje ni kad, a ni gdje joj je grob. Iz razgovora sa unukom Elzine sestre, Di Đovani je saznao jedino da ni oni ne znaju ništa o njenoj sudbini. Ukazala se na vjenčanom listu, pa u pjesmi, nestavši na kraju u anonimnoj vječnosti. Dovoljno za divnu besmrtnost, rekao bi njen Džordži.

Vreme online

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite Vaš komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.