Šekspirovo pamćenje – Horhe Luis Borhes

Ima poklonika Goethea, Edda i kasnog spjeva o Nibelungima. Meni je sudbina namijenila Shakespearea. On me i dalje prati, ali na način što ga nije uspio naslutiti nitko osim jednog jedinog čovjeka, Daniela Thorpea, koji je nedavno umro u Pretoriji. Ovamo ubrajam i osobu kojoj nikad nisam vidio lica.

Ja sam Hermann Soergel. Možda je znatiželjni čitatelj prelistao moju Shakespeareovu kronologiju, što sam je svojedobno držao nužnom za bolje razumijevanje teksta i koju su preveli na nekoliko jezika, čak i na španjolski. Može biti da će se sjetiti i dugotrajne polemike o stanovitom ispravku što ga je Theobald unio u svoje kritičko izdanje iz 1734. i koji je otad nesporni dio kanona. Danas me čudi neuljudan ton tih gotovo zaboravljenih stranica. Negdje 1914. napisao sam, ali nisam objavio, raspravu o složenicama koje je grecist i dramski pisac George Chapman skovao za svoje prijevode Homera, ne sluteći da ti postupci vraćaju engleski jezik anglosaksonskim izvorima (Ursprung). Nikad nisam pomislio da će mi njegov glas, što sam ga danas zaboravio, postati blizak… Poneki separat, potpisan inicijalima, zaokružuje, rekao bih, moju spisateljsku biografiju. Ne znam je li umjesno tome dodati neobjavljen prijevod Macbetha, što sam ga radio da odagnam misli o smrti svoga brata Otta Juliusa koji je 1917. poginuo
na zapadnoj fronti. Nisam ga dovršio.

Razabrao sam da engleski jezik uživa pogodnost dvojnog – germanskog i latinskog – registra, dok se naš njemački, iako muzikalniji, može koristiti samo jednim registrom.

Već sam spomenuo Daniela Thorpea. S njime me je, na nekom shakespearskom kongresu, upoznao bojnik Barclay. Neću navesti mjesto ni godinu; predobro znam da su takva određenja zapravo čisti dim.

Važnija od lica Daniela Thorpea, koje moja djelomična sljepoća potiskuje u zaborav, bijaše njegova izrazita potištenost. Poslije tolikih godina čovjek može hiniti štošta, ali ne i sreću. Daniel Thorpe gotovo je fizički isijavao melankoliju.

Nakon duge radne sjednice, noć nas je zatekla u nekoj krčmi. Da bismo oćutjeli kako smo doista u Engleskoj, iz ritualnih cinčanih vrčeva ispijali smo mlako i crno pivo.

– U Pendžabu su me informirali o jednom prosjaku – reče bojnik. – Islamska predaja kazuje da je kralj Salomon imao prsten koji mu je omogućavao da razumije govor ptica. Kružio je glas da rečeni prosjak ima taj prsten. Njegova vrijednost je bila do te mjere neprocjenjiva da ga nikad nije uspio prodati i umro je u jednom od dvorišta Wazir-kanove džamije, u Lahoreu.

Prisjetio sam se kako Chauceru nije bila nepoznata bajka o čudesnom prstenu, ali sam to prešutio, da ne pokvarim Barclayevu pričicu.

– A prsten? – zapitao sam.

– Nestao je, kako to već biva s magičnim predmetima. Možda je sada u nekom kutku džamije ili na ruci čovjeka koji živi u mjestu gdje nema ptica.

– Ili ih ima toliko da im pjev postaje kakofoničan – odvratio sam. – Vaša priča, Barclay, donekle podsjeća na parabolu.

Tada se u razgovor umiješao Daniel Thorpe. Nekako bezlično, ne gledajući nas. Engleski mu je izgovor bio prilično osebujan, što sam pripisao dugotrajnom boravku na Istoku.

– Nije to parabola – reče – a ako i jest, onda je istinita. Neke su stvari tako neprocjenjive da se ne mogu prodati.

Riječi što ih pokušavam reproducirati dojmile su me se manje od odrješitosti s kojom ih je izrekao Daniel Thorpe. Mislili smo da će još štogod reći, ali je on naglo zašutio, kao da se kaje što se uopće javio. Barclay nas je pozdravio i otišao. Nas dvojica vratili smo se zajedno u hotel. Iako je već bilo prilično kasno, Daniel Thorpe mi je predložio da nastavimo razgovor u njegovoj sobi. Poslije uvodnih banalnosti rekao mi je:

– Nudim vam kraljev prsten. Riječ je, naravno, o metafori, ali ono što ta metafora obuhvaća nije manje čudesno od prstena. Nudim vam Shakespeareovo pamćenje, od najranijeg djetinjstva do početka mjeseca travnja 1616.

Nisam uspio prozboriti ni riječi. Oćutjeh se kao netko kome nude more.

Thorpe je nastavio:

– Nisam prevarant. Nisam luđak. Nemojte se izjašnjavati dok me ne saslušate. Gospodin major vjerojatno vam je rekao da sam, ili da sam bio, vojni liječnik. Priča je kratka. Započela je na Istoku, u poljskoj bolnici, u zoru. Godina i mjesec nisu pritom važni. Običan vojnik Adam Clay, s dvjema ranama od puščanog metka, neposredno prije smrti jedva čujnim glasom ponudio mi je dragocjeno pamćenje. Agonija i vrućica potiču inventivnost; prihvatio sam ponudu ne smatrajući je ozbiljnom. Uostalom, poslije vojne akcije ništa nije odviše čudno. Nesretnik mi je na izmaku snage nekako uspio objasniti posebne uvjete toga uzdarja. Korisnik ga mora glasno ponuditi, a sugovornik ga mora
prihvatiti. Onaj koji ga predaje zauvijek ga gubi.

Ime vojnika i patetičan prizor primopredaje odisali su literarnošću u lošem smislu riječi.

Pomalo nespokojan, upitao sam ga:

I vi, sada, koristite Shakespeareovo pamćenje?

Thorpe je odvratio:

– Koristim, štoviše, dva pamćenja. Vlastito, i pamćenje onog Shakespearea koji djelomično jesam. Bolje rečeno, dva pamćenja koriste mene. U jednom dijelu ona se preklapaju. Jedno žensko lice ne mogu smjestiti ni u koje stoljeće.

Tada sam ga zapitao:

– Čemu vam je poslužilo Shakespeareovo pamćenje?

Zavlada tajac. Potom on reče:

– Napisao sam romansiranu biografiju koja je doživjela ubojite kritike i stanovit komercijalni uspjeh u Sjedinjenim Državama i u kolonijama. Mislim da je to sve. Već sam vam rekao da moj dar nije nikakva sinekura. Čekam i dalje vaš odgovor.

Ja stadoh razmišljati. Zar nisam cijeli svoj podjednako siv i čudnovat život posvetio traženju Shakespearea? Valjda sam zaslužio da ga na kraju putovanja i pronađem.

Rekao sam, pomno izgovarajući svaku riječ:

– Prihvaćam Shakespeareovo pamćenje.

Nešto se zacijelo dogodilo, ali ja to nisam osjetio. Početni dašak, možda fiktivnog, umora.

Dobro se sjećam kako mi je Thorpe rekao:

– Pamćenje je već prodrlo u vašu svijest, ali ga tek valja otkriti. Javit će se u snovima, na javi, pri listanju neke knjige ili na prelasku ulice. Nemojte gubiti strpljenje, nemojte izmišljati sjećanja. Tajanstvena igra slučaja može cijeli postupak ubrzati ili usporiti. Ovisno o mome zaboravljanju, vi ćete se sve više prisjećati. Ne mogu vam naznačiti neki rok.

Ostatak noći posvetili smo raspravljanju o Shylockovu karakteru. Nisam se htio raspitivati o Shakespeareovim osobnim kontaktima sa Židovima, da Thorpe ne pomisli kako ga iskušavam. S olakšanjem ili s nespokojstvom, tko će ga znati, ustanovio sam da su njegova mišljenja jednako akademska i konvencionalna kao i moja.

Unatoč prethodnom nespavanju, iduće noći gotovo da nisam oka sklopio. Po tko zna koji put uvjerio sam se u svoju kukavičku narav. Bojeći se razočaranja, nisam se prepustio plemenitom nadanju. Htio sam misliti da je Thorpeova sadašnjost iluzorna. Nada je, nezadrživo, pobijedila. Shakespeare će biti moj, onako kako se to nikome nije dogodilo, ni u ljubavi, ni u prijateljstvu, čak ni u mržnji. Ja ću na neki način biti Shakespeare. Neću pisati tragedije ni zamršene sonete, ali ću se prisjetiti onoga dana kad mi na um padoše vještice, koje su i Parke, i onoga sata kad su mi ispod pera potekli bezgranični stihovi:

And shake the yoke of inauspicious stars
From this world-wearied flesh.

… i stresti jaram Neprijateljskih zvijezda
sputi kojoj svijet Dodija.4

Sjetit ću se Anne Hathaway kao što se sjećam one zrele žene koja me davno, u nekom stanu u Lubecku, poučila ljubavi. (Pokušao sam obnoviti tu uspomenu i jedino čega sam se uspio sjetiti bijahu žute zidne tapete i svjetlost što je dopirala kroz prozor. Taj prvi neuspjeh zacijelo je za sobom povukao i ostale.)

Pretpostavio sam da će epizode iz tog čudesnog pamćenja biti uglavnom vizualne naravi. To se u zbilji nije potvrdilo. Jednoga sam dana, brijući se, pred zrcalom izgovorio neke čudnovate riječi koje su, kako mi reče jedan kolega, pripadale Chaucerovoj matici. Drugom prilikom, izlazeći iz Britanskog muzeja, stao sam zviždukati jednostavnu melodiju koju dotad nikad nisam čuo.

Čitatelj je zacijelo zapazio zajedničku značajku tih prvih otkrovenja rečenog pamćenja što je, unatoč sjaju poneke metafore, bilo pretežno auditivne naravi.

De Quincey tvrdi da je čovječji mozak palimpsest. Svaki novi zapis prekriva onaj prethodni i biva prekriven onim što dolazi iza njega, ali svemoćno pamćenje može prizvati svaki, i najsitniji, utisak, ako dobije dostatan poticaj. Sudeći po oporuci, u Shakespeareovoj kući nije bilo niti jedne knjige, čak ni Biblije, ali svi znamo koje je autore čitao. Chaucera, Gowera, Spensera, Christophera Marlowea, Holinsheda, Montaignea u Floriovu i Plutarha u Northovu prijevodu. Ja sam latentno posjedovao Shakespeareovo pamćenje. Čitanje, odnosno, prečitavanje tih drevnih svezaka moglo je biti poticaj što sam ga tražio. Ponovo sam pročitao i sonete, njegovo najneposrednije djelo. Ponekad sam našao objašnjenje ili brojna objašnjenja. Dobre stihove valja čitati naglas. Poslije nekoliko dana bez većeg sam napora uspio reproducirati reske vibrante i otvorene vokale iz šesnaestog stoljeća.

U časopisu Zeitschrift fur germanische Philologie napisao sam da se 127. sonet odnosi na čuveni poraz Nepobjedive Flote. Nisam se sjetio da je tu tezu još 1899. sročio Samuel Butler.

Odlazak u Stratford on Avon bio je, kao što sam i predmnijevao, beskoristan. Potom su se moji snovi stali postupno mijenjati. Nisu me, kao De Quinceya, pohodila raskošna snoviđenja niti pobožne alegorijske vizije, u maniri njegova učitelja Jeana Paula. U moje su noći nahrupila lica i neznane prostorije. Prvo lice koje sam uspio identificirati bijaše Chapmanovo; zatim se javilo lice Bena Jonsona i lice jednog pjesnikova susjeda, koji se ne spominje u biografijama, iako ga je Shakespeare često viđao.

Onaj tko kupuje enciklopediju ne uzima svaki redak, svaki ulomak, svaku stranicu i svaku sliku. On samo stječe mogućnost da upozna poneki od spomenutih dijelova. Ako se tako nešto događa s konkretnim i relativno jednostavnim predmetom, koji je ustrojen prema abecednom poretku, što će se tek zbivati s apstraktnim i promjenljivim predmetom, koji je ondoyant et divers, kao što je čarobno pamćenje nekog pokojnika?

Nema tog čovjeka koji bi cjelokupnu prošlost mogao zbiti u jedan jedini trenutak. Ni Shakespeare, koliko znam, ni ja, njegov djelomični nasljednik, nismo bili obdareni tom sposobnošću. Ljudsko pamćenje nije nekakav zbir, ono je kaos neograničenih mogućnosti. Sv. Augustin, ako se ne varam, govori o palačama i špiljama pamćenja. Ova druga metafora je najtočnija. U te sam špilje zašao.

Poput našega, i Shakespeareovo pamćenje uključivalo je prostrane mračne zone što ih je on svjesno izbjegavao. Sa stanovitom sablazni prisjetio sam se kako ga je Ben Jonson navodio da deklamira latinske i grčke heksametre i kako je neprispodobivu Shakespeareovu sluhu znao promaknuti pokoji kvantitet, što bi u družini izazvalo sveopći hihot.

Doživio sam sretnih i mračnih stanja koja nadilaze uobičajeno ljudsko iskustvo. Nisam ni bio svjestan da me dugotrajna i istraživačka samoća pripremila za glatko preuzimanje čuda.

Poslije tridesetak dana, pokojnikovo pamćenje bacilo me u zanos. Tjedan dana bio sam obuzet čudnovatom srećom i zamalo povjerovao da sam Shakespeare. Njegovo se djelo u meni obnovilo. Znadem da je mjesec, za Shakespearea, bio više Diana nego mjesec, i manje Diana nego ona tamna riječ s duljinom: moon. Pribilježio sam i jedno otkriće. Prividne Shakespeareove nemarnosti, one absences dans l’infini o kojima apologetski govori Hugo, bile su namjerne. Shakespeare ih je tolerirao, ili umetao, da bi mu tekst, namijenjen pozornici, ispao spontan i ne odviše izbrušen i artificijelan (nicht allzu glatt und gekun-stelt). Taj isti razlog naveo ga je da udjene svoje metafore.

My way of life
Is fall ‘n into the sear, the yellow leaf.

Dosta dugo sam živio; moj put života
U dob je svelog, žutog lišća dospio.5

Jednoga sam jutra u dnu njegova pamćenja otkrio jedan grijeh. Nisam ga pokušao rasvijetliti; Shakespeare je to učinio jednom zauvijek. Mogu samo reći da taj grijeh nije imao nikakve veze s izopačenošću.

Shvatio sam da tri moći ljudske duše – pamćenje, razum i volja – nisu skolastička fikcija. Shakespearovo pamćenje moglo mi je otkriti samo okolnosti iz Shakespearova života. Te okolnosti očito ne tvore pjesnikovu samosvojnost; najvažnije je djelo što ga je na temelju te lomne građe sazdao.

Ja sam, kao i Thorpe, planirao pisanje biografije. Ubrzo sam shvatio da ta književna vrsta iziskuje spisateljski talent koji ja zacijelo nemam. Ne znam pripovijedati. Ne znam ispričati ni vlastiti život koji je kudikamo neobičniji od Shakespeareova. Uostalom, ta bi knjiga bila suvišna. Slučaj ili sudbina podarili su Shakespeareu banalne grozote što su znane svakom pojedincu. On ih je uspio pretočiti u pripovijesti, u likove puno upečatljivije od nezamjetljivog čovjeka koji ih je odsanjao, u stihove što će ih pamtiti naraštaji, u verbalnu muziku. Čemu rasplitati tu mrežu, čemu potkopavati taj toranj, zašto krik i žestinu Macbetha svoditi na skučene dimenzije dokumentarne biografije ili realističkog romana?

Znamo da je Goethe ustoličen u službeni njemački kult. Kult Shakespearea, što ga ispovijedamo sa stanovitom nostalgijom, intimniji je. (U Engleskoj, Shakespeare, nimalo blizak Englezima, predmet je službenoga kulta. Knjiga Engleza je Biblija.)

U prvoj fazi moje pustolovine prožimala me sreća što mogu biti Shakespeare. U posljednjoj, obuzeli su me tjeskoba i užas. U početku, dva pamćenja nisu miješala svoje tokove. Malo-pomalo, moćna Shakespeareova matica potisnula je i gotovo preplavila moje skromno vrelo. Usplahireno sam ustanovio da zaboravljam jezik predaka. A kako se naš identitet temelji na pamćenju, pobojao sam se za vlastiti razum.

Prijatelji su me obilazili. Čudilo me što ne vide kakve muke proživljavam.

Svakidašnje okruženje (die alltagliche Umwelt) bivalo mi je sve nerazumljivije. Jednoga jutra, ošamućen piskom sirena i bučnom vrevom, izgubio sam se među velikim formama od željeza, drva i stakla. Proteklo je neko vrijeme, možda cijela vječnost, dok nisam uspio razabrati lokomotive i vagone na željezničkoj stanici u Bremenu.

Što je čovjek stariji, sve se više mora boriti s rastućim bremenom sjećanja. Ja sam se lomio pod teretom dvaju pamćenja što su se povremeno stapala u jedno: mojega vlastitoga i onoga preuzetoga, na koje nisam mogao utjecati.

Sve stvari nastoje ustrajati u svome bitku, napisao je Spinoza. Kamen hoće biti kamen, tigar hoće biti tigar, ja sam htio ponovno biti Hermann Soergel.

Više se ne sjećam kad sam odlučio steći slobodu. Pritom sam se poslužio najlakšom metodom. Stao sam nasumce birati telefonske brojeve. Javljali su se dječji ili ženski glasovi. Nisam ih htio uvlačiti u cijelu tu priču. Najzad sam začuo ugodan muški glas.

Rekao sam mu:

– Hoćeš li Shakespeareovo pamćenje? Znam da moja ponuda može biti pogibeljna. Dobro promisli.

Odlučan glas je odvratio:

– Preuzet ću taj rizik. Prihvaćam Shakespeareovo pamćenje.

Objasnio sam mu ostale uvjete toga uzdarja. Začudo, u isti sam mah osjećao žal za knjigom što sam je namjeravao napisati i nisam uspio, i bojazan da me gost, utvara, nikada neće napustiti.

Spustio sam slušalicu i ponovio kao nadanje rezigniran stih:

Simply the thing I am
Shall make me live.

Živjet ću naprosto od onoga što sam.6

Svojedobno sam smišljao discipline za buđenje drevnog pamćenja; sad sam morao potražiti nove da ga prebrišem. Jedna od njih bijaše proučavanje mitologije Williama Blakea, buntovnog Swedenborgova učenika. Utvrdio sam da joj zamršenost natkriljuj složenost.

Taj i drugi putevi bili su jalovi; svi su me vodili prema Shakespeareu. Najposlije sam otkrio jedino rješenje kojim ću ispuniti čekanje: strogu i sveobuhvatnu glazbu J. S. Bacha.

P. S. 1924. – Najzad sam postao običan smrtnik. Na javi sam profesor emeritus  Hermann Soergel, koji se služi kartotekom i piše učene člančiće, ali u svitanje znadem, ponekad, da onaj koji sanja nisam ja. Povremeno mi navru beznačajna i prolazna sjećanja koja su možda autentična.

Horhe Luis Borhes

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

4 Romeo i Giulietta, 5.3; NZMH, 1976, str. 150-151. Prev. J. Torbarina.

5 Macbeth, 5.3; MH, 1969, str. 112-113. Prev. J. Torbarina.

6 Sve je dobro što se dobro svrši, 4.3; NZMH, Zagreb 1977, str. 100. Prev. A. Šoljan.

Shakespearovo pamćenje, kao i mnoge druge pripovijesti, hibrid je ogleda i fikcije. Bioy Casares je svojedobno za njih kazao da su to „metafizičke fantazije”. Tipičan autorov postupak zamagljivanja autobiografskih podataka ogleda se, između ostaloga, u onome odlomku gdje pripovjedač navodi kako je za znanstveni časopis Zeitschrift fur germanische Philologie napisao da se 127. Shakespeareov sonet referira na poraz znamenite Nepobjedive flote Filipa IV. (1588.), zaboravivši pritom da je tu tezu prije njega, 1899. godine, formulirao Samuel Butler. Naziv časopisa, 127. sonet, poraz nepobjedive flote, Samuel Butler (s oznakom godine) provjerljive su činjenice. Onaj tko pročita rečeni sonet, makar bio obrazovani anglist, teško da će u njemu naći neku aluziju na katastrofalan udes španjolske mornarice. Engleski spisatelj Samuel Butler (1835-1902), nastojeći datirati nastanak 127. soneta, u svojoj knjizi Shakespeare ‘s Sonnets Reconsidered (1899) posvetio je cijelo poglavlje tezi da Shakespeare tim stihovima cilja na čuveni pomorski pohod i da se prema tome mora ravnati svatko onaj koga zanima kronologija nastanka njegovih soneta. Borges tu tezu pridaje pripovjedaču, a ne sjeća se (pripovjedač/Borges) da je sve to smislio Butler. Ta negacija, s pozitivnim predznakom, neka je vrst oksimorona, podsjetnik čitatelju daje protagonist fikcije proizašao iz autorova šinjela. Ako ne odbacimo omiljenu Borgesovu tezu da svaki čitatelj Shakespearea u nekom trenutku postaje Shakespeare, možemo s pravom zamisliti da je svaki čitatelj Borgesa sam Jorge Luis Borges. Ta vrtoglava pretpostavka pomaže nam da lakše prodremo u srž piščeve pripovijesti.

Milivoj Telećan

  Borhes, Književnost, Šekspirovo pamćenje