Bajke su dio evropskog folklora. Svrha ove tradicije bila je prenošenje najviših duhovnih i moralnih istina onima koji su tek zakoračili u svijet, često oblikovane kroz simboličke alegorije prožete mistikom.

U tim pričama, punim simbola predaka i prirodnih arhetipova, koji se prepliću sa duhovnim procesima, u korijenu iz najstarijih religijskih vjerovanja, stvara se mreža značenja i transcedentalnih iskustava. Poznato je da duboko usađeni simboli, boje i ritualni gestovi utiču na podsvijest i najstarije dijelove mozga, a bajke, poput čarobnog ključa, otključavaju vrata uma i duše. One imaju moć da probude sjećanja na prošle živote i programiraju stvarnost ka uzvišenim vrijednostima, poput časti, čiste ljubavi, muškosti i ženstvenosti, duha žrtvovanja, hrabrosti i odlučnosti, kao i blistave duhovnosti.

Kraljevi, kraljice, heroji, zmajevi postaju sastavni dijelovi duhovnog procesa, a bajke predstavljaju stazu puta prema samousavršavanju i sticanju drevne mudrosti. Sve ove priče, bazirane na alhemiji, često potiču iz paganizma, koji je mitovima objašnjavao duhovne procese. Bajke su poput čarolije, preoblikovane u fantaziju kako bi opstale. Dijete može percipirati širi svjetlosni spektar od odrasle osobe, što znači da može vidjeti duhove, vile i čitav duhovni svijet. Priče govore o magičnim likovima, stvorenjima kao što su zmajevi i vile, čarobnjaci, divovi i začarana mjesta iznad oblaka ili ispod zemlje, oni su dakle fantazija ili nasljeđe iskonskih tradicija. Umjetnost prenošenja priča i mudrosti bio je tipičan među svešteničkom kastom našeg društva, koja je sačuvala tajno znanje gotovo isključivo usmenim putem. U mitologiji, sveštenički bog, vladao je poezijom i vještinom govora, dok poezija, s razlogom, imala je prvobitno značenje identično riječi karma, izvorno poiein iz grčkog jezika, što se u latinskom jeziku odražava kroz ritualne stihove karmen, što doslovno znači stvaranje. Prvi poduhvati poezije bili su poput čarolije i magije.

Drevna alegorijska slika koja otkriva put ka božanstvu. Ova parabola potiče iz antičke Grčke, ispričana od strane Ksenofonta, demonstrira način kako postati dio božanske sfere.

Herkul je hodao promišljajući o životu. Jednog dana, na raskršću puteva, sreo je dvije žene koje su prikazivale Vrlinu i Porok. Dok je prva izražavala čistotu i dostojanstvo, druga je djelovala izvrsno i raskošno. Potonji put mu je pokazao jednostavan put, obećavajući mu život pun radosti, zadovoljstva i bez patnje. Put junaku pokazuje ravnu i cvjetnu stazu, na kojoj se pojavljuju muzički instrumenti i note, karte za igranje i pozorišne maske, aludirajući na užitke života, ali i na varljivost (maske) ovih praznih zanimanja.

Prvi mu je, pak, pokazao strm i kamenit put, težak za hodanje, ali koji je na kraju uključivao i visoku nagradu, jer bogovi ništa ne daju bez truda, nema pobjede bez borbe ili žetve bez sjetve. Na kraju ovog puta se nalazi Pegaz, zauzvrat simbol vrline i sredstvo za uzdizanje na nebo. Pred njegovim nogama je pjesnik ovjenčan lovorom, spreman da deklariše djela heroja ako odabere pravi put. Lovor je simbol Apolona, to je solarna kruna čovjeka koji postaje kralj, onaj koji upravlja svojim životom.

Kada su žene nestale, Herkul je, opet sam, odlučio krenuti najnepristupačnijim i najtežim putem.

Bajke su godinama oblikovale ličnosti naših predaka.

Naši preci su živjeli na jednostavniji način, nijesu imali moderne udobnosti, brzu hranu, visoku tehnologiju, brzinu procesa, mnogo informacija dostupnih u nultom trenutku. Udobnost je korisna u nekim slučajevima, ali polako uništava čovječanstvo.

Priroda je spora, ne radi ništa prebrzo, ima svoja vremena. Ubrzavanjem vremena nećete razumjeti mudrosti koje uče čovjeka, iz tog razloga oni žele da živite na frenetični način. “Brzo misli, brzo radi, brzo jedi…”

Kada ste spori možete jasno vidjeti realnost, ako previše trčite vidjećete sve mutno. Priroda nema interesa da proizvodi milion jabuka dnevno, priroda radi samo ono što mora, daje pravi balans, nikada nije neuravnotežena, ali oni koji su pohlepni, odlučiće da prodaju jabuke svima, ići će protiv prirode i neprirodnost će ih kazniti nekvalitetnom, praznom hranom i tako dalje. Danas možete imati gotovu hranu koju skuva neko drugi za manje od sat vremena.

Ali proces je sve, vrijeme je sve, to je prava vrijednost stvari, bez vremena sve gubi vrijednost. Na ovaj način propuštate cijelo iskustvo. Nekada ste u proljeće morali saditi povrće, posmatrati astrološke prognoze, fazu Mjeseca, razumjeti kako to utiče na vašu žetvu, neko povrće bolje raste u jednoj fazi, drugo obrnuto. Morali ste da shvatite da li je zemlja plodna ili ne, odlučivati između različitih alata, razumjeti da svaki odabir ima posljedice – to su lekcije koje priroda nudi. Naučiti da se suočite sa nepredvidivostima, poput divljih zvijeri, parazita ili vremenskih nepogoda. Sve to, postaje dio vašeg iskustva, kao čuvara usjeva. Vaša inteligencija raste kroz trud da zaštitite svoj usjev i prilagodite se varijabilnim uslovima, dok istovremeno crpite nebeske mudrosti i širi kontekst života.

Kroz ovaj proces, postajete ne samo mudriji, već i duboko povezani sa životom oko vas. Na kraju, skupljate plodove svog rada, pripremate hranu s porodicom, a zahvalnost za ovo iskustvo postaje dio vaše svakodnevnice. Osjećaj sjedinjena i radosti, harmonije s prirodom, postaje vaša nagrada.

Današnja tehnologija može pružiti trenutne odgovore, ali gubi se dublji smisao vremena. Možda brzo pronađete recept na telefonu, saznate fazu Mjeseca ili koristite kalkulator, ali u toj brzini gubite dragocjeno iskustvo koje vrijeme donosi – iskustvo sjedinjenja, rada i zahvalnosti za život u harmoniji s prirodom.

Mudrost, urođena kreativnost, inteligencija, evolucija, razumijevanje, radost i emocije, vrijednost stvari. Odin nas je učio da se mudrost rađa sporošću, da li si u stanju da čekaš, da li si dovoljno mudar da sačekaš da voda stane i da se blato slegne, pa da postane bistro?

Stari su se držali na jednostavan način, jer su bili mudri, samo u onome što je jednostavno postoji red, jasnoća, istina i manja mogućnost za greške.

za P.U.L.S.E Vlado Jovanović

  bajke, Filozofija, Književnost, Vlado Jovanović